Na zapadnoj obali rijeke Inda, u današnjem Pakistanu, nalazi se drevni grad Sukkur. Ondje sam 9. studenoga 1929. došao na svijet. Nekako u to vrijeme moji su roditelji od jednog misionara iz Engleske dobili komplet knjiga s koricama žarkih boja. One su mi pomogle da upoznam biblijsku istinu i postanem Jehovin svjedok.

BRAĆA su te knjige od milja zvali “duga”. U njima sam našao živopisne ilustracije, koje su probudile moju maštu. Tako sam čitajući te divne knjige odmalena zavolio biblijsku istinu.

U vrijeme kad je Indiji počeo prijetiti Drugi svjetski rat meni je u životu sve krenulo nizbrdo. Moji su se roditelji razdvojili, a potom i razveli. Jako sam ih volio i nikako nisam mogao shvatiti zašto ne žele biti zajedno. Više me ništa nije radovalo i osjećao sam se napušteno. Budući da nisam imao braće ni sestara, nigdje nisam mogao dobiti utjehu i pomoć, koje su mi silno trebale.

Nakon razvoda majka i ja preselili smo se u Karachi, upravno središte pokrajine Sinda. Jednog dana na vrata nam je došao Fred Hardaker, postariji liječnik koji je bio Jehovin svjedok. Pripadao je istoj religiji kao i misionar koji je našoj obitelji poklonio one knjige. Majci je ponudio biblijski tečaj. Ona je rekla da nije zainteresirana, ali da bi to možda moglo zanimati mene. I tako  sam već sljedeći tjedan počeo proučavati s bratom Hardakerom.

Za nekoliko tjedana počeo sam ići na kršćanske sastanke, koji su se održavali u klinici brata Hardakera. Ondje se sastajalo dvanaestak ostarjelih Jehovinih svjedoka. Oni su me tješili i brinuli se za mene kao za svoje dijete. I danas se rado sjećam kako su znali sjesti kraj mene tako da su nam oči bile u istoj razini i razgovarali su sa mnom poput pravih prijatelja, što mi je tada jako trebalo.

Ubrzo me brat Hardaker pozvao da idem s njim u službu propovijedanja. Pokazao mi je kako s gramofona puštati snimke kratkih biblijskih govora. Neki od njih bili su prilično otvoreni i oštri, pa su se ljudi znali uvrijediti. Unatoč tome jako sam volio propovijedati. Bio sam oduševljen istinom i rado sam je prenosio drugima.

Japanska vojska sve se više približavala Indiji i zato su britanske vlasti vršile sve veći pritisak na Jehovine svjedoke. U srpnju 1943. osjetio sam to na vlastitoj koži. Ravnatelj, koji je bio anglikanski svećenik, izbacio me iz škole zbog “problematičnog ponašanja”. Majci je rekao da drugim učenicima dajem loš primjer jer se družim s Jehovinim svjedocima. Ona je ostala u šoku kad je to čula. Bila je toliko ljuta da mi je zabranila da kontaktiram s braćom. Kasnije me poslala ocu u Peshawar, koji se nalazi oko 1 370 kilometara sjeverno od Karachija. Budući da nisam imao duhovne hrane niti sam se mogao družiti s braćom, duhovno sam oslabio.

DUHOVNI OPORAVAK

Godine 1947. vratio sam se u Karachi kako bih našao posao. Iskoristio sam priliku da posjetim dr. Hardakera u klinici, a on me vrlo srdačno dočekao.

“Reci mi, što te muči?” upitao me jer je mislio da imam zdravstvenih problema.

“Doktore, nisam bolestan doslovno, nego duhovno”, odgovorio sam. “Treba mi biblijski tečaj.”

“Kad možemo početi?” upitao je.

“Možemo li odmah?” rekao sam.

Proveli smo ugodnu večer proučavajući Bibliju. Imao sam osjećaj da sam duhovno oživio. Majka me na sve moguće načine pokušavala spriječiti da se družim s Jehovinim svjedocima, ali ja sam čvrsto odlučio prihvatiti istinu i živjeti po njoj. Dana 31. kolovoza 1947. krstio sam se u znak predanja Jehovi. Uskoro sam, u dobi od 17 godina, počeo služiti kao stalni pionir.

RADOSNI TRENUCI U PIONIRSKOJ SLUŽBI

Najprije sam služio u Quetti, nekadašnjoj britanskoj vojnoj bazi. Indija je 1947. podijeljena na Indiju i Pakistan. * Taj je događaj doveo do velikih vjerskih sukoba, zbog kojih je došlo do jedne od najvećih migracija stanovništva u povijesti čovječanstva. Vladao je potpuni kaos. Oko 14 milijuna izbjeglica napustilo je svoj dom. Muslimani iz Indije otišli su u Pakistan, a hinduisti i sikhi iz Pakistana preselili su se u Indiju. Ja sam se u Karachiju ukrcao na vlak i krenuo prema Quetti. Budući da unutra nije bilo mjesta, većinu puta morao sam stajati na vratima vagona i grčevito se držati za ručku kako ne bih pao s vlaka.

Na pokrajinskom sastanku u Indiji, 1948.

U Quetti sam upoznao Georgea Singha, specijalnog pionira koji je imao oko 25 godina. On mi je dao jedan stari bicikl, koji sam vozio, ili bolje rečeno gurao, po brdovitom terenu. Uglavnom sam propovijedao potpuno sam. Za šest mjeseci započeo sam 17 biblijskih tečajeva, a neki s kojima sam proučavao prihvatili su istinu. Jedan od njih bio je časnik po imenu Sadiq Masih, koji je Georgeu i meni pomogao da neke biblijske publikacije prevedemo na urdu, službeni jezik u Pakistanu. Sadiq je postao revan objavitelj dobre vijesti.

Na brodu Queen Elizabeth, na putu za školu Gilead

Kasnije sam se vratio u Karachi, gdje sam služio s Henryjem Finchom i Harryjem Forrestom, misionarima koji su tek bili završili Gilead. Od njih sam puno naučio o teokraciji. Jednom sam s bratom Finchom otišao na sjever Pakistana kako bismo ondje propovijedali. U selima  smještenima u podnožju visokih planinskih lanaca naišli smo na mnoge koji su govorili urdu. Bili su to jako ponizni ljudi i žeđali su za biblijskom istinom. Dvije godine kasnije i ja sam pozvan u školu Gilead. Nakon toga vratio sam se u Pakistan, gdje sam povremeno služio kao pokrajinski nadglednik. Živio sam u misionarskom domu u Lahoreu zajedno s trojicom misionara.

DUHOVNA KRIZA I NOVI POČETAK

Nažalost, 1954. među misionarima u Lahoreu došlo je do ozbiljnih nesuglasica zbog razlika u karakteru, pa ih je podružnica poslala na druga područja. Ja sam dobio strogu opomenu zato što sam nepromišljeno zauzeo stranu u tom sukobu. To me jako pogodilo i zaključio sam da sam u duhovnom pogledu potpuno zakazao. Otišao sam u Karachi, a potom u London kako bih ondje krenuo ispočetka.

U mojoj skupštini bilo je mnogo betelskih radnika. Pryce Hughes, dragi brat koji je bio sluga podružnice, s ljubavlju mi je pomagao. Jednog dana ispričao mi je kako je dobio otvoren savjet od brata Josepha Rutherforda, koji je u to vrijeme nadgledao djelo propovijedanja u cijelom svijetu. Kad se brat Hughes pokušao opravdati, brat Rutherford ga je strogo prekorio. Iznenadio sam se kad sam vidio da brat Hughes s osmijehom priča o tom događaju. Rekao mi je da ga je ta situacija u početku jako uzrujala. No kasnije je shvatio da mu je dobiveni savjet bio itekako potreban i da je zapravo bio dokaz Jehovine ljubavi (Hebr. 12:6). Njegove su me riječi dirnule i pomogle mi da ponovno radosno služim Jehovi.

Nekako u to vrijeme moja se majka doselila u London i počela proučavati Bibliju s bratom Johnom Barrom, koji je kasnije postao član Vodećeg tijela. Dobro je duhovno napredovala te se 1957. krstila. Saznao sam da je i moj otac prije svoje smrti proučavao s Jehovinim svjedocima.

Godine 1958. oženio sam se s Lene, koja je bila iz Danske, a živjela je u Londonu. Godinu dana nakon vjenčanja dobili smo kćer Jane, a kasnije još četvero djece. U našoj skupštini Fulham imao sam teokratska zaduženja. No zbog Leneinog zdravlja morali smo otići u toplije krajeve, pa smo se 1967. preselili u Australiju, u grad Adelaide.

OBITELJSKA TRAGEDIJA

U našoj skupštini u Adelaideu bilo je 12 ostarjelih pomazanih kršćana, koji su bili jako revni u službi propovijedanja. Uz takve divne uzore brzo smo stekli dobre duhovne navike.

 Lene i ja dobili smo 1979. peto dijete, sina Daniela. Imao je težak oblik Downova sindroma, * pa su nam liječnici rekli da neće dugo živjeti. I danas mi je teško pričati o boli koju smo tada osjetili. Dali smo sve od sebe kako bismo se brinuli za njegove potrebe, ali nismo zapostavili ni ostalu djecu. Daniel je imao dvije rupice u srcu i zato bi ponekad ostao bez kisika i poplavio. Kad bi se to dogodilo, morali smo ga hitno odvesti u bolnicu. Unatoč lošem zdravlju bio je bistro i brižno dijete te je jako volio Jehovu. Kad bi se naša obitelj molila prije obroka, sklopio bi svoje ručice, spustio glavu i glasno rekao: “Amen!” Nikad nije htio jesti prije molitve.

Kad je Daniel imao četiri godine, dobio je akutnu leukemiju. Lene i ja bili smo fizički i psihički potpuno iscrpljeni. Imao sam osjećaj da ću dobiti živčani slom. Jedne večeri, kad smo već bili na kraju snaga, posjetio nas je naš pokrajinski nadglednik, Neville Bromwich. Čvrsto nas je zagrlio, a oči su mu bile pune suza. Svi smo plakali. Ne možemo ni opisati koliko su nas utješile njegove obzirne i suosjećajne riječi. Ostao je s nama do jedan ujutro. Daniel je tog istog dana umro. Njegova smrt bila je najbolniji događaj u našem životu. Međutim, naučili smo živjeti s tugom jer smo uvjereni da Daniela ništa, pa ni smrt, ne može rastaviti od Jehovine ljubavi (Rim. 8:38, 39). Jedva čekamo da uskrsne u novom svijetu i da opet budemo s njim! (Ivan 5:28, 29).

POMAGANJE DRUGIMA DONOSI MI RADOST

Iako sam imao dva jaka moždana udara, i dalje služim kao starješina. Zbog svega što sam proživio lakše mi je razumjeti druge i pokazati suosjećanje, pogotovo prema onima koji se bore s teškim problemima. Trudim se ne osuđivati ih. Kad razmišljam o nekome tko ima problema, pitam se: Kako su životne okolnosti utjecale na njegove osjećaje i način razmišljanja? Kako mu mogu pokazati da mi je stalo do njega? Kako ga mogu potaknuti da ostane vjeran Jehovi? Jako volim ići u pastirske posjete kod objavitelja iz svoje skupštine! Kad tješim i jačam druge, i sam dobivam utjehu i ohrabrenje.

Jako volim ići u pastirske posjete

Osjećam se kao psalmist koji je rekao: “Kad su se umnožile u meni misli tjeskobne, utjehe su [Jehovine] stale milovati dušu moju” (Psal. 94:19). Jehova mi je bio oslonac kad sam se borio s obiteljskim problemima, protivljenjem, razočaranjem i potištenosti. Da, on mi je uvijek bio poput pravog oca!

^ odl. 19 Pakistan je bio podijeljen na Zapadni Pakistan (današnji Pakistan) i Istočni Pakistan (današnji Bangladeš).

^ odl. 29 Vidi članak “Odgoj djeteta s Downovim sindromom — velik izazov, ali i lijepo iskustvo”, koji je objavljen u časopisu Probudite se! od lipnja 2011.