Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula (izdanje za proučavanje)  |  kolovoz 2017.

 ZANIMLJIVOSTI IZ NAŠEG ARHIVA

“Kad ćemo imati sljedeći kongres?”

“Kad ćemo imati sljedeći kongres?”

KRAJEM studenoga 1932. u Ciudad de Mexicu sve je bilo spremno za jedan poseban događaj. Samo tjedan dana ranije taj veliki grad, koji je tada imao preko milijun stanovnika, dobio je svoj prvi semafor. No to više nije bila nikakva novost. Novinari su se sada usredotočili na aktualnu vijest. S fotoaparatima u rukama sjatili su se na željeznički kolodvor iščekujući posebnog gosta — Josepha Rutherforda, tadašnjeg predsjednika Društva Watch Tower, koji je trebao doći na trodnevni kongres Jehovinih svjedoka. Na kolodvor su došli i domaći Jehovini svjedoci kako bi bratu Rutherfordu izrazili srdačnu dobrodošlicu.

U časopisu Zlatni vijek pisalo je: “Nema nikakve sumnje, taj će kongres ostati zapamćen kao posebno značajan događaj koji je odigrao važnu ulogu u širenju istine u Republici Meksiku.” No po čemu je taj skup, kojem je prisustvovalo samo otprilike 150 osoba, bio toliko značajan?

Dobra vijest o Kraljevstvu dotad se u toj zemlji propovijedala u relativno malim razmjerima. Godine 1919. počeli su se održavati manji kongresi, no broj skupština narednih se godina čak smanjio. Kad je 1929. u Ciudad de Mexicu otvorena podružnica, činilo se da će stvari krenuti nabolje. Ipak, nije sve teklo glatko. Kad su kolporteri dobili uputu da u službi propovijedanja ne bi trebali ljudima prodavati svoje proizvode, jedan od njih toliko se uvrijedio da je napustio Zajednicu i oformio vlastitu grupu za proučavanje Biblije. Otprilike u isto vrijeme bio je smijenjen nadglednik podružnice jer se upustio u nekršćanske postupke. Vjernoj braći i sestrama u Meksiku trebalo je duhovno ohrabrenje.

Brat Rutherford ih je tijekom svog posjeta jako ohrabrio. Na kongresu je održao dva poticajna govora. Osim toga, iznio je pet upečatljivih predavanja koja su se prenosila putem radija. Bio je to prvi put da su meksičke radiostanice prenosile dobru vijest diljem te zemlje. Nakon kongresa novi nadglednik podružnice organizirao je djelo propovijedanja, a revna su braća s novim elanom i Jehovinim blagoslovom nastavila svoju službu.

Kongres u Ciudad de Mexicu, 1941.

Sljedeće godine u Meksiku su se održala čak dva kongresa, jedan u lučkom gradu Veracruzu, a jedan u Ciudad de Mexicu. Velik trud koji su objavitelji ulagali na području počeo je donositi rezultate. Godine 1931. Meksiko je imao 82 objavitelja. No deset godina kasnije bilo ih je deset puta više! Na kongres koji se 1941. održao u Ciudad de Mexicu došlo je oko 1 000 delegata!

“PRAVA INVAZIJA”

Godine 1943. Jehovini svjedoci najavljivali su kongres s motom “Slobodan narod”, koji se održao u 12 meksičkih gradova. * Svaki je nosio na  sebi dva plakata koja su bila spojena na ramenima, pa je jedan visio sprijeda, a drugi straga. Jehovini svjedoci služili su se tom metodom svjedočenja još od 1936.

Isječak iz novina koji prikazuje povorku u Ciudad de Mexicu, 1944.

Opisujući uspjeh koji je ta povorka s plakatima postigla u Ciudad de Mexicu, novine La Nación izvijestile su: “Prvog dana kongresa Jehovini svjedoci dobili su uputu da i dalje pozivaju ljude na taj skup. Sljedećeg dana došlo ih je toliko da u kongresnom objektu nije bilo mjesta za sve.” Učinak tih povorki nije se nimalo svidio Katoličkoj crkvi, koja je zbog toga pokrenula kampanju protiv Jehovinih svjedoka. No neustrašiva su braća unatoč protivljenju i dalje izlazila na ulice. U istim je novinama pisalo: “Cijeli je grad imao prilike vidjeti te neobične ljude-sendviče, muškarce i žene koji su na sebi nosili plakate i oglašavali kongres.” Uz članak je objavljena i fotografija braće na ulicama Ciudad de Mexica, a ispod nje pisalo je: “Prava invazija”.

“MEKŠI I TOPLIJI OD BETONSKOG PODA”

Tih je godina za većinu Jehovinih svjedoka prisustvovanje kongresima bila velika žrtva. Mnogi su delegati dolazili iz zabačenih sela koja su bila daleko od željezničke pruge, pa čak i od cesta. Jedna je skupština napisala: “Jedina linija koja prolazi kraj našeg mjesta je telegrafska linija.” Stoga su morali jahati na mazgama ili danima pješačiti samo da bi došli do vlaka koji bi ih odveo do kongresnog grada.

Braća su uglavnom bila siromašna i jedva su mogla platiti put u jednom smjeru. Mnogi su boravili kod domaćih suvjernika, koji su im s puno ljubavi ukazali gostoprimstvo. Drugi su spavali u dvoranama. Jednom je prilikom oko 90 delegata odsjelo u podružnici, a “svaki od njih spavao je na 20 kutija punih knjiga koje su bile poslagane u redove”. Prema izvještaju iz Godišnjaka, ti su zahvalni gosti rekli da su im “takvi kreveti bili mekši i topliji od betonskog poda”.

Za tu je braću prisustvovanje našim radosnim skupovima nesumnjivo bilo vrijedno svake žrtve. I današnji Jehovini svjedoci, kojih sada ima preko 850 000, duboko cijene duhovne pouke. * U izvještaju meksičke podružnice iz 1949. o braći je pisalo: “Bore se s puno problema, ali to ne umanjuje njihovu revnost. Još dugo nakon kongresa razgovaraju o svojim dojmovima i stalno pitaju: Kad ćemo imati sljedeći kongres?” Taj izvještaj jako dobro opisuje i današnju braću. (Iz našeg arhiva u srednjoameričkoj podružnici.)

^ odl. 9 Godišnjak za 1944. izvijestio je da se zahvaljujući tom kongresu “u Meksiku pročulo za Jehovine svjedoke”.

^ odl. 14 U Meksiku je 2016. Obilježavanju Kristove smrti prisustvovalo 2 262 646 osoba.