Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 ŽIVOTNA PRIČA

Našao sam sreću u davanju

Našao sam sreću u davanju

BILO mi je 12 godina kad sam prvi put shvatio da imam nešto vrijedno što mogu podijeliti s drugima. Jedan me brat na kongresu upitao da li bih želio propovijedati. Odgovorio sam da bih želio, iako nikad prije nisam propovijedao. Otišli smo na područje i on mi je dao nekoliko brošura o Božjem Kraljevstvu. “Ti posjeti ljude s one strane ulice, a ja ću s ove”, rekao je. S grčem u želucu počeo sam ići od kuće do kuće te sam, za divno čudo, ubrzo podijelio sve brošure. Očito su mnogi željeli ono što sam im htio dati.

Rodio sam se 1923. u Chathamu, gradu u engleskoj grofoviji Kentu. Tijekom tih poslijeratnih godina mnogi su ljudi bili razočarani. Nadali su se da će nakon Velikog rata osvanuti bolji svijet, no to se nije obistinilo. Moji su se roditelji jako razočarali i u baptističkim pastorima jer su zaključili da oni gledaju samo vlastite interese. Kad sam imao otprilike devet godina, moja majka počela je ići na sastanke u dvoranu Međunarodnog udruženja Istraživača Biblije, koji su kratko prije toga uzeli ime Jehovini svjedoci. Ondje je jedna sestra poučavala mene i drugu djecu pomoću Biblije i knjige Harfa Božja. Jako mi se svidjelo ono što smo učili.

UČIM OD STARIJIH

Kao tinejdžer volio sam govoriti ljudima o nadi koju nam pruža Božja Riječ. Iako sam često od kuće do kuće propovijedao sam, puno sam naučio i kad sam surađivao s drugima. Naprimjer, kad smo se jednog dana jedan stariji brat i ja biciklom vozili na područje, prošli smo pored nekog svećenika. “Vidi jarca!” prokomentirao sam. Brat je nato stao, sišao s bicikla i zamolio me da sjednem s njim na neki panj. Upitao me: “Otkud tebi pravo da sudiš tko je jarac? Naš je zadatak da ljudima prenosimo dobru vijest, a suđenje je najbolje prepustiti Jehovi.” Mnoga iskustva koja sam stekao u tom razdoblju pokazala su mi koliko davanje usrećuje (Mat. 25:31-33; Djela 20:35).

Jedan drugi stariji brat naučio me da ponekad moramo ustrajno podnositi teške situacije da bismo osjetili radost davanja. Njegova žena nije voljela Jehovine svjedoke. Jednom me taj brat pozvao u svoj dom da se okrijepimo nakon službe. Njegova je žena bila toliko bijesna što je išao propovijedati da nas je počela gađati vrećicama čaja. Ali brat je nije prekorio, nego je ostao dobre volje i smireno vratio čaj na mjesto. Mnogo godina kasnije njegova je strpljivost bila  nagrađena kad mu se žena krstila i postala Jehovin svjedok.

Budući da je u meni sve više rasla želja da pomažem ljudima steći nadu u bolju budućnost, odlučio sam se krstiti. Moja majka i ja zajedno smo se krstili u ožujku 1940. u Doveru. U rujnu 1939, kad sam imao 16 godina, Velika Britanija objavila je rat Njemačkoj. U lipnju 1940. s ulaznih vrata naše kuće promatrao sam kamione kako prevoze na tisuće izmučenih ljudi. Bili su to vojnici koji su preživjeli Bitku kod Dunkerquea. U očima im se vidjelo da su izgubili svaku nadu, pa sam im silno želio govoriti o Božjem Kraljevstvu. Kasnije te godine Njemačka je počela bombardirati Veliku Britaniju. Svake noći promatrao sam eskadrile njemačkih bombardera kako lete iznad našeg grada. Bilo je strašno slušati fijukanje bombi koje su padale na zemlju. Sutradan bi nas dočekao jeziv prizor — čitave četvrti bile su sravnjene sa zemljom. Sve sam više shvaćao da mi jedino Kraljevstvo može pružiti nadu u bolju budućnost.

KREĆEM U PUNOVREMENU SLUŽBU

Godine 1941. okrenuo sam novi list u svom životu i započeo s punovremenom službom, koja mi sve do danas donosi puno radosti. Dotad sam radio u brodogradilištu u Chathamu kao naučnik brodskog stolara, što je bilo vrlo poželjno radno mjesto. Jehovini sluge već su puno ranije zaključili da se kršćani ne smiju boriti ni na čijoj strani u ratnim sukobima, no do 1941. uvidjeli su i da ne smiju raditi poslove kojima se podupire proizvodnja oružja (Ivan 18:36). Budući da su se u brodogradilištu gradile i podmornice, odlučio sam dati otkaz i krenuti u punovremenu službu. Moje prvo područje bio je Cirencester, živopisan gradić u bregovitom kraju koji se naziva Cotswolds.

Kad sam navršio 18 godina, bio sam osuđen na devet mjeseci zatvora zato što sam odbio služiti vojsku. Bilo mi je grozno kad su se vrata moje ćelije prvi put zalupila te sam ostao posve sam. No ubrzo su me čuvari i drugi zatvorenici počeli ispitivati zašto sam ondje, a ja sam im rado govorio o svojoj vjeri.

Kad sam pušten iz zatvora, braća su me zamolila da se pridružim Leonardu Smithu * i zajedno s njim propovijedam po različitim mjestima u Kentu, našem rodnom kraju. Od 1944. pa do kraja rata na Kent je palo preko tisuću letećih bombi, odnosno bespilotnih letjelica punih eksploziva. Naime, Kent je baš bio na putu između Londona i europskih zemalja koje su bile pod nacističkom okupacijom. Te leteće bombe dobile su nadimak “stjenice” i posvuda su sijale strah. Kad smo čuli  kako se zvuk motora gasi, znali smo da će za svega nekoliko sekundi projektil pasti i eksplodirati, što se nažalost događalo vrlo često. U to smo vrijeme vodili biblijski tečaj s jednom peteročlanom obitelji. Ponekad smo s njima proučavali sjedeći ispod željeznog stola, koji bi nas štitio u slučaju da se kuća sruši. S vremenom se cijela ta obitelj krstila.

PROPOVIJEDAM U INOZEMSTVU

Najavljujemo kongres u Irskoj, na početku moje pionirske službe

Nakon rata dvije sam godine propovijedao na jugu Irske. Kad smo tek došli, nismo bili svjesni toga da su Irska i Engleska dva različita svijeta! U potrazi za smještajem išli smo od vrata do vrata i govorili ljudima da smo misionari, a na ulici smo im nudili časopise. No pokazalo se da to nije baš pametno u takvoj katoličkoj zemlji. Jedan nam je čovjek čak prijetio da će nas napasti, a kad sam se zbog toga obratio policajcu, on mi je odgovorio: “Pa što ste drugo očekivali?” Iznenadili smo se kad smo vidjeli koliku moć imaju svećenici. Ako bi netko uzeo knjige od nas, pobrinuli su se da ta osoba dobije otkaz, a mi smo “zahvaljujući” njima ostali bez smještaja.

Stoga smo zaključili da moramo promijeniti taktiku. Kad bismo došli na neko novo područje, biciklom bismo odlazili daleko od mjesta u kojem smo našli smještaj te smo propovijedali samo u krajevima koji su imali drugog svećenika. Ljude koji su živjeli u blizini posjetili bismo tek na kraju. U Kilkennyju smo tri puta tjedno proučavali s jednim mladićem iako nam je nasilna svjetina prijetila da će nas napasti. Toliko sam volio poučavati druge o biblijskim istinama da sam odlučio dati molbu za pohađanje misionarske škole Gilead.

Jedrenjak Sibia, koji nam je služio kao misionarski dom od 1948. do 1953.

Nakon petomjesečne nastave u američkoj saveznoj državi New Yorku, ja i još trojica novopečenih misionara bili smo poslani na manje karipske otoke. U studenome 1948. isplovili smo iz New Yorka na jedrenjaku dugom 18 metara koji se zvao Sibia. Bio sam jako uzbuđen budući da nikad prije nisam jedrio. Gust Maki, jedan od nas četvorice misionara, bio je iskusan pomorac. Naučio nas je neke osnovne vještine jedrenja, naprimjer kako podići i spustiti određeno jedro, kako se orijentirati pomoću kompasa i kako ploviti protiv vjetra. Gust je 30 dana vješto upravljao našim brodom te smo usprkos opasnim olujama sretno stigli na Bahame.

“OBJAVITE JE PO OTOCIMA”

Nakon što smo nekoliko mjeseci propovijedali na manjim otocima bahamskog arhipelaga, otišli smo na otočja Leeward i Windward. Ta su otočja smještena na području od oko 800 kilometara i protežu se od Djevičanskih otoka kraj Portorika pa gotovo do Trinidada. Pet godina propovijedali smo uglavnom na izoliranim otocima na kojima nije bilo Jehovinih svjedoka. Ponekad tjednima nismo mogli ni slati ni primati poštu. Ali bili smo presretni što možemo objavljivati Jehovinu riječ po dalekim otocima (Jer. 31:10).

Misionari na Sibiji (slijeva nadesno): Ron Parkin, Dick Ryde, Gust Maki i Stanley Carter

Kad bismo se usidrili u nekom zaljevu, naš bi dolazak izazvao veliko zanimanje seljana, koji bi se okupili u pristaništu da vide tko smo. Neki od njih nikad prije nisu vidjeli jedrenjak, a neki su tad prvi put vidjeli bijelce. Otočani su bili vrlo srdačni i pobožni ljudi te su dobro poznavali Bibliju. Često bi nam donijeli svježu ribu, avokado i kikiriki. Na našem skučenom brodu nije bilo puno prostora za spavanje, kuhanje i pranje odjeće, ali nekako smo se snalazili.

Čamcem na vesla odlazili smo na otok i cijeli dan posjećivali ljude. Pozivali smo ih na biblijsko  predavanje. U sumrak bi se s našeg broda oglasilo zvono. Bilo je divno vidjeti otočane kako se spuštaju niz brežuljke s uljanim svjetiljkama koje su u mraku treperile poput zvijezda. Znalo je doći i do stotinu ljudi. Ostali bi do kasnih večernjih sati i postavljali nam pitanja. Otočani su voljeli pjevati, pa smo im natipkali i podijelili tekst nekih teokratskih pjesama. Nas četvorica počeli bismo pjevati melodiju kako smo znali i umjeli, a oni bi nam se pridružili. Njihovi skladni glasovi zvučali su prekrasno. Bila su to stvarno lijepa vremena!

Neki su interesenti toliko uživali u proučavanju da bi po završetku svog tečaja otišli s nama do sljedeće obitelji jer su željeli prisustvovati i njihovom tečaju. U jednom mjestu nismo mogli ostati duže od nekoliko tjedana. Zato smo često znali zamoliti one koji su pokazali najveći interes da nastave proučavati s drugima dok se mi ne vratimo. Bilo je doista lijepo vidjeti koliko su ozbiljno neki od njih shvatili taj zadatak!

Danas su mnogi od tih otoka popularna turistička odredišta, no u to su vrijeme bili tek osamljeni otoci s tirkiznim lagunama, pješčanim plažama i palmama. Obično smo od otoka do otoka plovili noću. Društvo su nam pravili razigrani dupini koji su plivali uz naš brod, a oko nas je bila potpuna tišina. Čulo se samo kako pramac siječe vodu. Mirno more obasjano mjesečinom izgledalo je poput srebrnaste ceste koja se penje prema horizontu.

Nakon što smo pet godina propovijedali na otocima, otplovili smo u Portoriko kako bismo jedrenjak zamijenili za motorni brod. Ondje sam upoznao prekrasnu misionarku Maxine Boyd i zaljubio se u nju. Ona je još od djetinjstva revno propovijedala dobru vijest. Kasnije je služila kao misionarka u Dominikanskoj Republici. Ondje je ostala sve do 1950, kad su je vlasti, koje su bile pod snažnim utjecajem Katoličke crkve, protjerale iz zemlje. Kao član brodske posade imao sam dozvolu ostati u Portoriku samo mjesec dana. Znao sam da uskoro trebam otploviti na otoke i da se nekoliko godina neću vratiti u Portoriko. Zato sam pomislio: “Ronalde, ako želiš ovu djevojku, brzo nešto poduzmi!” Zaprosio sam je nakon tri tjedna, a vjenčali smo se nakon šest. Maxine i ja dobili smo zadatak da služimo kao misionari u Portoriku, tako da nikad nisam zaplovio na novom brodu.

Godine 1956. započeli smo s pokrajinskom službom. Mnoga su braća bila siromašna, ali mi smo ih rado posjećivali. Jedno od sela koje smo obilazili zvalo se Potala Pastillo. Ondje su živjele dvije obitelji Jehovinih svjedoka koje su imale puno djece, pa sam im često znao svirati frulu. Kad sam Hildu, jednu od djevojčica iz tih obitelji, upitao bi li željela ići propovijedati s nama, ona je odgovorila: “Voljela bih, ali ne mogu. Nemam cipele.” Tada smo joj kupili cipele, pa nam se pridružila u službi. Puno godina kasnije, kad smo Maxine i ja 1972. posjetili bruklinski Betel, prišla nam je jedna sestra koja je upravo završila Gilead i spremala se otići u Ekvador. Rekla nam je: “Zar me ne prepoznajete? Ja sam ona djevojčica iz Pastilla koja nije imala cipele.” Bila je to Hilda. Od radosti su nam suze navrle na oči!

Godine 1960. bili smo pozvani da služimo u portorikanskoj podružnici, koja je bila smještena u maloj dvokatnici u Santurceu, sjeveroistočnom dijelu glavnog grada San Juana. Isprva smo većinu posla obavljali Lennart Johnson i ja. On i njegova supruga bili su prvi Jehovini svjedoci u Dominikanskoj Republici, a u Portoriko su došli 1957. Kasnije je Maxine preuzela brigu o pretplatama na časopise — bilo ih je preko tisuću tjedno. Voljela je to raditi jer je razmišljala o svim ljudima koji su na taj način dobivali duhovnu hranu.

Betelska mi je služba jako draga jer mi pruža mnogo prilika za davanje. No ona nosi sa sobom i određene izazove. Naprimjer, kad se 1967. u Portoriku održavao prvi međunarodni kongres, bio sam pod stresom zbog velike odgovornosti koja mi je bila povjerena. Na taj kongres došao je i Nathan Knorr, koji je tada predvodio našu organizaciju. On je pogrešno zaključio da sam zaboravio organizirati prijevoz za misionare, iako sam to učinio. Kasnije me ozbiljno upozorio da moram biti bolje organiziran i rekao mi da sam ga razočarao. Nisam se htio raspravljati s njim, ali bilo mi je krivo što je stekao pogrešan dojam o meni i to me prilično dugo mučilo. No kad smo ga Maxine  i ja sljedeći put sreli, pozvao nas je u svoju sobu i skuhao nam ručak.

Dok smo služili u Portoriku, nekoliko smo puta otputovali u Englesku, u posjet mojoj obitelji. Moj otac nije prihvatio istinu u isto vrijeme kad i ja i majka. No kad bi u majčinu skupštinu dolazili govornici iz Betela, ona ih je često pozivala da prenoće u našem domu. Otac je vidio da su ti ponizni nadglednici posve drugačiji od pastora koji su mu se ranije bili jako zamjerili. Na koncu se 1962. krstio i postao Jehovin svjedok.

S Maxine u Portoriku kratko nakon vjenčanja i 2003. na 50. godišnjicu braka

Moja draga supruga Maxine umrla je 2011. Jako se radujem tome da ću je ponovno vidjeti kad uskrsne. Razmišljanje o tom vremenu istinski me veseli! Tijekom 58 godina koje smo Maxine i ja proveli zajedno broj Jehovinih slugu u Portoriku narastao je sa 650 na čak 26 000. Zatim se 2013. podružnica u Portoriku spojila s američkom podružnicom i braća su me zamolila da služim u Wallkillu. Nakon 60 godina u Portoriku toliko sam se udomaćio da sam se osjećao kao rođeni Portorikanac, takoreći kao coquí, malena portorikanska žaba koja krekeće u suton i koja je svojevrstan simbol te zemlje. No došlo je vrijeme da krenem dalje.

“BOG LJUBI VESELA DAROVATELJA”

Još uvijek radosno služim Bogu u Betelu. Sad imam već preko 90 godina i zadatak mi je hrabriti članove betelske obitelji kao duhovni pastir. Otkako sam došao u Wallkill, razgovarao sam s preko 600 betelskih radnika. Neki žele popričati sa mnom o osobnim ili obiteljskim problemima. Drugima treba savjet kako da sačuvaju radost u betelskoj službi. Onima koji su se tek vjenčali dobro dođu savjeti o braku. Neki su pak dobili zadatak da služe na području. Pažljivo saslušam sve koji žele razgovarati sa mnom i često im u zgodnom trenutku znam reći: “Bog ljubi vesela darovatelja. Zato radosno obavljaj svoj zadatak, jer to radiš za Jehovu” (2. Kor. 9:7).

Ključ za sreću u Betelu isti je kao i bilo gdje drugdje: Ne smiješ zaboraviti zašto je to što radiš važno. Sve što radimo u Betelu zapravo je sveta služba. Njome pomažemo “vjernom i razboritom robu” da pruža duhovnu hranu našoj braći diljem svijeta (Mat. 24:45). Gdje god da služimo Jehovi, imamo mnogo prilika hvaliti ga. Uživajmo u svakom zadatku koji nam povjeri jer “Bog ljubi vesela darovatelja”!

^ odl. 13 Životna priča Leonarda Smitha objavljena je u Stražarskoj kuli od 15. travnja 2012.