Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  Br. 5/2016.

 UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | DAVID

Bitka je Jehovina!

Bitka je Jehovina!

DAVIDA su skoro srušili vojnici koji su bezglavo projurili pored njega. Očiju razrogačenih od straha, bježali su s bojnog polja. Čega su se toliko preplašili? David je sigurno bezbroj puta čuo kako prestravljeno ponavljaju jednu te istu riječ, odnosno jedno ime. Bilo je to ime njihovog neprijatelja koji je prkosno stajao na ravnici, a čak i izdaleka doimao se veći od bilo kojeg čovjeka kojeg je David ikada vidio.

Bio je to Golijat! Čim ga je ugledao, Davidu je bilo jasno zašto su izraelski vojnici pobjegli od njega glavom bez obzira. Bio je grdosija od čovjeka, kao da je od brda odvaljen! Čak i bez svog impresivnog oklopa vjerojatno je težio više nego dva krupna čovjeka zajedno. K tome je bio naoružan do zuba, i svima je već na prvi pogled bilo jasno da je riječ o nevjerojatno snažnom, prekaljenom ratniku. Golijat je cijeloj izraelskoj vojsci uputio jedan izazov. Pokušajte zamisliti kako je njegov prodoran glas odzvanjao brdima dok se rugao vojnicima i njihovom kralju Šaulu. Izazvao je svakoga od njih da istupi i bori se s njim prsa o prsa kako bi se na taj način odmah odlučio rat (1. Samuelova 17:4-10).

Izraelcima je srce sišlo u pete. Čak su i kralju Šaulu koljena klecala od straha. David je ubrzo po dolasku u tabor shvatio da ta agonija traje već više od mjesec dana! Filistejska i izraelska vojska tako su se našle u pat poziciji dok je Golijat iz dana u dan nizao uvredu za uvredom. Vidjevši što se događa, David je bio na sto muka. Bilo je uistinu mučno i ponižavajuće gledati izraelskog kralja i njegove junake, među kojima su bila i trojica Davidove starije braće, kako se tresu od straha. U Davidovim očima taj poganin nije samo osramotio cijelu izraelsku vojsku nego je vrijeđao i izraelskog Boga Jehovu! Takvo što za njega je bilo nedopustivo! Ali što je jedan obični mladić mogao učiniti u toj situaciji? I kako se mi danas možemo ugledati na njegovu vjeru? (1. Samuelova 17:11-14).

“POMAŽI GA, JER TO JE TAJ!”

Vratimo se još malo dalje u prošlost i upoznajmo se s nekim ključnim događajima iz Davidovog života. Na obronke u blizini Betlehema polako se spuštao sumrak dok je David vani čuvao očeva stada ovaca. Taj naočit, rumen mladić, lijepih, pametnih očiju, vjerojatno je još bio u tinejdžerskim godinama. U trenucima mira i osame svirao je harfu. Ljepota Božjih djela stvaranja davala mu je inspiraciju, pa su sati brzo prolazili dok je uživao u sviranju i usavršavanju svojih vještina. No te večeri Davida su iznenada pozvali da se vrati kući. Njegov otac smjesta ga je želio vidjeti (1. Samuelova 16:12).

Kad je stigao kući, zatekao je svog oca Jišaja u razgovoru s jednim starcem. Bio je to vjerni Božji prorok Samuel. Jehova ga je poslao da jednog od Jišajevih sinova pomaže za idućeg izraelskog kralja! Samuel je već bio vidio sedmoricu Davidove starije braće, ali Jehova mu je jasno dao do znanja da nije izabrao nijednoga od njih. Međutim, kad je David stigao, Jehova je rekao Samuelu: “Pomaži ga, jer to je taj!” Tada je Samuel pred svom njegovom braćom otvorio rog s posebnim uljem i izlio nešto ulja Davidu na glavu. Nakon pomazanja Davidov život više nikada neće biti isti. Biblija kaže: “Duh Jehovin došao je na Davida i od toga je dana ostao na njemu” (1. Samuelova 16:1, 5-13).

David je ponizno priznao da je Jehova zaslužan za to što je svladao grabežljive zvijeri

Je li David nakon toga počeo ambiciozno kovati planove kako da se domogne prijestolja? Ne, on je strpljivo čekao da mu Jehovin duh pokaže kada je pravo vrijeme da preuzme vlast. U međuvremenu, David je i dalje ponizno čuvao ovce, pokazujući pritom veliku predanost i hrabrost. Stada  njegovog oca dvaput su se našla u velikoj opasnosti — jednom ih je napao lav, a drugi put medvjed. David u tim situacijama nije pokušavao izdaleka, sa sigurne udaljenosti otjerati te grabežljivce. Naprotiv, pojurio je ravno prema njima kako bi obranio bespomoćne ovce koje mu je otac povjerio na brigu. Tako je David golim rukama ubio i lava i medvjeda! (1. Samuelova 17:34-36; Izaija 31:4).

Nakon nekog vremena David je ponovno dobio jedan neočekivani poziv. Dobar glas o njemu dopro je čak do ušiju kralja Šaula. Iako je Šaul još uvijek bio vješt ratnik i vojskovođa, izgubio je Jehovinu naklonost kad se pobunio protiv njegovih zapovijedi. Jehova mu je uskratio svoj duh i zato je u njega ušao nemir te je bio podložan promjenama raspoloženja — postao je agresivan, sklon izljevima gnjeva i sumnjičav. Kad bi postao mrzovoljan, Šaula je mogla umiriti jedino glazba. Neki njegovi sluge saznali su da je David vrstan glazbenik, a i neustrašiv borac. Zato je David pozvan na dvor te je ubrzo postao jedan od Šaulovih glazbenika i štitonoša (1. Samuelova 15:26-29; 16:14-23).

Mladi mogu od Davida naučiti puno toga o vjeri. Naprimjer, zapazite da se David u slobodno vrijeme bavio stvarima koje su ga još više zbližile s Jehovom. Pored toga, strpljivo je razvijao praktične vještine koje su mu, takoreći, omogućile da brže i lakše dođe do posla. A što je najvažnije, David se spremno prepustio vodstvu Jehovinog duha. Nisu li to stvarno dragocjene pouke koje nam mogu itekako koristiti? (Propovjednik 12:1).

“NEKA NIKOME NE KLONE SRCE!”

Dok je služio Šaulu, David je često odlazio kući kako bi čuvao očeva stada, ponekad čak i na dulje vrijeme. Jednom je tako Jišaj poslao Davida da ode u posjet trojici svoje starije braće, koji su služili u Šaulovoj vojsci. David je, naravno, bez pogovora poslušao oca te se s namirnicama za svoju braću uputio u dolinu Elu. Kad je stigao onamo, uslijedilo je veliko razočaranje — suprotstavljene strane nisu se pomaknule s mrtve točke, baš kao što je bilo opisano na početku članka. Vojske su bile utaborene na suprotnim padinama, a razdvajala ih je široka vijugava dolina (1. Samuelova 17:1-3, 15-19).

Davidu je takva situacija bila naprosto neshvatljiva. U nevjerici se pitao kako je moguće da vojska živog Boga, Jehove, kukavički bježi od jednog čovjeka, i to bezbožnika. David je Golijatove zajedljive uvrede smatrao izravnim napadom na Jehovu! Zbog toga je s velikim žarom počeo govoriti drugima u taboru da Golijatu treba pokazati gdje mu je mjesto. No ubrzo je za to saznao Davidov najstariji brat Elijab. On je strogo prekorio svog mlađeg brata, spočitavajući mu da je došao samo da bi gledao krvavu bitku. Međutim, David mu je uzvratio: “Što sam sad učinio? Samo sam pitao!” Potom je nastavio zaneseno govoriti o tome da Golijatu netko treba stati na kraj, sve dok njegove riječi nisu došle do Šaula. Kralj je nato naredio da mu dovedu tog mladića (1. Samuelova 17:23-31).

David je kralju odvažno rekao: “Neka nikome ne klone srce!” Šaulu i njegovim ljudima doista je zbog Golijata klonulo srce. U ljudskoj je prirodi uspoređivati se s drugima, pa su vjerojatno i oni učinili istu grešku. Možda su se pitali: “Kako da se uopće borimo s tim gorostasom kad mu jedva sežemo do pasa?” U svojoj su mašti već vidjeli kako će ih taj zastrašujući ratnik smlaviti kao od šale.  Ali David nije tako razmišljao. Kao što ćemo vidjeti, on je na taj problem gledao iz potpuno drugog ugla. Zato se ponudio da će on sam stati pred Golijata (1. Samuelova 17:32).

Šaul se usprotivio njegovom prijedlogu, rekavši: “Ne možeš ti ići na tog Filistejca i boriti se s njim, jer ti si još dijete, a on je ratnik od mladosti svoje!” Je li David stvarno bio dijete? Nije, ali bio je premlad da bi stupio u vojsku, a k tome je možda izgledao mlađe od svojih vršnjaka. No David je već bio poznat kao odvažan borac i možda je u to vrijeme bio u kasnim tinejdžerskim godinama (1. Samuelova 16:18; 17:33).

David je, međutim, umirio Šaula ispričavši mu kako je golim rukama ubio i lava i medvjeda. Je li to bilo hvalisanje? Nije. David je jako dobro znao tko je zapravo bio zaslužan za to. Rekao je: “Jehova, koji me izbavio iz šapa lavljih i iz šapa medvjeđih, izbavit će me i iz ruku tog Filistejca!” Šaul je na koncu popustio i kazao mu: “Idi i Jehova neka bude s tobom!” (1. Samuelova 17:37).

Biste li i vi željeli imati tako snažnu vjeru poput Davida? Zapazite da njegova vjera nije počivala na pukom zanosu ili lažnim nadama. Ona se temeljila na znanju i iskustvu. David se uvjerio u Jehovinu brigu i zaštitu te je vlastitim očima vidio kako on ispunjava svoja obećanja. Ako i mi želimo steći takvu vjeru, moramo stalno učiti o Bogu i proučavati njegovu Riječ, Bibliju. Budemo li i živjeli u skladu s onim što učimo, vidjet ćemo da se to itekako isplati, a to će još više ojačati našu vjeru (Hebrejima 11:1).

“DANAS ĆE TE JEHOVA PREDATI MENI U RUKE”

Šaul je isprva htio da David nosi njegov oklop. Taj je oklop bio nalik Golijatovom — bio je načinjen od bakra i vjerojatno se nosio na veliku zaštitnu košulju, odnosno prsluk izrađen od metalnih ljuski koje se preklapaju. Međutim, kad se David pokušao kretati u tom velikom i nezgrapnom oklopu, brzo je shvatio da to nije za njega. On nije bio uvježbani vojnik, pa zato nije ni navikao nositi oklop. Pogotovo mu nije odgovarao oklop koji je nosio Šaul — najviši čovjek u Izraelu (1. Samuelova 9:2). Zato je David zbacio sa sebe svu bojnu opremu te uzeo ono što je i inače nosio dok je kao pastir čuvao ovce (1. Samuelova 17:38-40).

Uzeo je svoj pastirski štap, stavio torbu preko ramena i ponio praćku. Praćka, istina, baš i ne djeluje kao moćno oružje, ali izgled često vara. U biblijsko doba praćka se sastojala od male torbice koja je bila pričvršćena na dva dugačka kožna remena, i bila je idealno oružje za pastira. On bi kamen stavio u torbicu, koju bi zatim snažno zakovitlao iznad glave. U određenom trenutku ispustio bi jedan remen, a kamen bi poletio prema svom cilju sa smrtonosnom preciznošću. To je oružje bilo tako učinkovito da su u drevnim vojskama ponekad postojale posebne čete opremljene praćkama.

Spreman za boj, David je pohitao u susret svom neprijatelju. Možemo samo zamišljati kako se gorljivo molio dok je po suhom riječnom koritu tražio male, glatke kamenove. Kad je skupio pet takvih kamenova, krenuo je prema bojnom polju — i to ne hodajući, nego trčeći!

Što je Golijat pomislio kad je ugledao svog protivnika? “Prezirno ga je pogledao jer je još bio dijete, rumen i krasna stasa.” Potom je zagrmio: “Zar sam ja pas da ideš na mene sa štapovima?” On je očito vidio Davidov pastirski štap, ali ne i praćku. Proklinjao je Davida u ime svojih filistejskih bogova te se zakleo da će tijelom tog mrskog neprijatelja nahraniti ptice i poljske zvijeri (1. Samuelova 17:41-44).

Davidov odgovor Golijatu i dan-danas je primjer bezuvjetnog pouzdanja u Boga. Pokušajte zamisliti tog mladića kako Golijatu čvrstim glasom uzvraća: “Ti ideš na mene s mačem, kopljem i sulicom, a ja idem na tebe u ime Jehove nad vojskama, Boga četa Izraelovih, kojemu si se ti rugao.” David je znao da ljudska snaga i oružje ne znače mnogo. Golijat je pokazao nepoštovanje prema Jehovi, Svevišnjem Bogu, i zbog toga je njemu trebao odgovarati. Dakle, David je s pravom rekao da je “bitka Jehovina”! (1. Samuelova 17:45-47).

David je itekako bio svjestan Golijatove veličine i njegovog moćnog oružja. Pa ipak, on nije dopustio da ga to zastraši. Nije učinio istu grešku kao Šaul i njegovi vojnici. David nije sebe uspoređivao s Golijatom, nego je Golijata usporedio s Jehovom.  Premda je bio visok skoro tri metra te je drugim ljudima izgledao poput gore, koliko je Golijat bio velik u odnosu na Stvoritelja čitavog svemira? Gledano s te strane, zapravo se nije razlikovao od bilo kojeg drugog čovjeka. Za Jehovu je on bio tek nešto veći od kukca, i to kukca koji će uskoro biti zgažen!

David je potrčao prema svom neprijatelju i posegnuo u torbu za kamenom. Stavio je kamen u praćku i počeo vitlati njome nad glavom tako da se ubrzo začulo snažno fijukanje. Golijat se približavao Davidu, hodajući vjerojatno odmah iza svog štitonoše. No Golijatu je njegova visina zapravo bila slaba točka, jer štitonoša prosječne visine sigurno nije mogao podići štit tako visoko da mu zaštiti i glavu. A upravo je tamo David ciljao svojom praćkom! (1. Samuelova 17:41).

David je shvaćao da je čak i golemi div malen u usporedbi sa Svevišnjim Jehovom

U jednom trenutku David je izbacio kamen. Pokušajte zamisliti kakva je tišina vladala dolinom dok je kamen parao zrak leteći prema svojoj meti. Nema sumnje da se Jehova pobrinuo da to ujedno bude i posljednji kamen koji će David izbaciti. Kamen se s nepogrešivom preciznošću zabio Golijatu ravno u čelo. Golemi div samo se stropoštao na tlo i ostao nepomično ležati okrenut licem prema zemlji. Štitonoša je u panici vjerojatno istog časa pobjegao. David je zatim prišao Golijatu, uzeo njegov vlastiti mač i odsjekao mu glavu (1. Samuelova 17:48-51).

Vidjevši što se dogodilo, Šaul i njegovi vojnici konačno su se ohrabrili. Uz gromoglasan bojni poklič pojurili su prema Filistejcima. Sva filistejska vojska potučena je do nogu i tako se ispunilo ono što je David rekao Golijatu: “Jehova (...) će vas predati nama u ruke” (1. Samuelova 17:47, 52, 53).

Božji sluge više se ne bore u doslovnim bitkama. To je vrijeme davno prošlo (Matej 26:52). No svi mi svakako se trebamo ugledati na Davidovu vjeru. Jehova i nama treba biti stvaran — mi služimo isključivo njemu i jedino njemu dugujemo strahopoštovanje. Možda nam se naši problemi ponekad čine ogromnima poput Golijata. Ali kad ih usporedimo s Jehovinom bezgraničnom moći, oni više nisu ni izdaleka tako veliki. Ako čvrsto stojimo na Jehovinoj strani i uzdamo se u njega poput Davida, tada se ne trebamo plašiti nijednog izazova. I ne zaboravimo: Bitka je Jehovina — njemu ništa ne može stati na put!