Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  Br. 3/2016.

 UGLEDAJMO SE NA NJIHOVU VJERU | REBEKA

Spremno je krenula na put u nepoznato

Spremno je krenula na put u nepoznato

REBEKA je promatrala krševit kraj nad kojim se polako spuštao sumrak. Već je nekoliko tjedana putovala jašući na devi i konačno se počela navikavati na njen lelujavi hod. Rebekin roditeljski dom u Haranu sada je bio daleko iza nje, stotinama kilometara sjeveroistočno od područja kojim je prolazila. Znala je da možda više nikada neće vidjeti svoju obitelj. U misli su joj sigurno navirala razna pitanja o tome što je čeka u budućnosti, posebno sada kad se putovanju bližio kraj.

Njena je karavana prošla veći dio Kanaana i sada je prolazila surovim područjem Negeba (1. Mojsijeva 24:62). Ondje je vjerojatno vidjela mnogo ovaca. Naime, to je područje bilo suviše krševito i suho da bi se ljudi bavili poljoprivredom, ali bilo je dovoljno trave za ispašu. Starac koji je predvodio karavanu dobro je poznavao taj kraj. Jedva je čekao da javi dobre vijesti svom gospodaru — Rebeka je pristala udati se za njegovog sina Izaka. Ona se zacijelo pitala kakav je život očekuje u toj zemlji. Kakav je čovjek za kojeg se treba udati? Budući da se još nikada nisu vidjeli, sigurno se pitala kakav će dojam ona ostaviti na njega i hoće li se on svidjeti njoj.

Danas je u mnogim dijelovima svijeta nezamislivo sklapati ugovorene brakove, ali u nekim je krajevima takvo što još uvijek uobičajeno. No bez obzira na to u kojem dijelu svijeta živjeli, vjerojatno ćete se složiti da je Rebeka krenula na put u nepoznato. Uistinu je bila izuzetno hrabra i imala je jaku vjeru. I mi trebamo biti hrabri te imati jaku vjeru kad se suočimo s velikim životnim promjenama. Međutim, Rebeka je zahvaljujući svojoj vjeri imala i druge divne osobine koje su prilično rijetke.

“I DEVAMA ĆU TVOJIM VODE ZAHVAĆATI”

Rebeka vjerojatno nije ni slutila da će joj jedan naizgled uobičajen dan u potpunosti promijeniti život. Ona je odrasla u Mezopotamiji, u gradu Haranu ili u njegovoj okolici. Njeni su roditelji bili drugačiji od većine stanovnika Harana. Naime, oni nisu štovali Sina, boga Mjeseca. Njihov je Bog bio Jehova (1. Mojsijeva 24:50).

Rebeka je izrasla u prekrasnu djevojku, ali nipošto nije bila umišljena ljepotica zaokupljena sobom. Bila je puna života i držala se visokih moralnih mjerila. Njena je obitelj bila dovoljno imućna da ima sluge, ali roditelji nisu razmazili Rebeku niti su se s njom ophodili kao s kakvom princezom. Naprotiv, učili su je da marljivo radi. I ona je, poput mnogih žena u to doba, obavljala neke teške poslove, naprimjer donosila vodu za cijelu obitelj. Predvečer bi stavila vrč na rame i krenula na izvor (1. Mojsijeva 24:11, 15, 16).

Kad je jednog predvečerja sišla do izvora i napunila vrč, u susret joj je dotrčao neki starac i rekao joj: “Daj mi, molim te, malo vode iz vrča!” Čovjek je bio vrlo ljubazan, a njegova molba tako skromna! Rebeka je shvatila da je starac doputovao izdaleka. Stoga je odmah spustila vrč s ramena i dala mu da pije. Nije mu dala samo gutljaj, nego mu je dopustila da do mile volje pije svježu, hladnu vodu. Primijetila je da u blizini leži deset njegovih deva i da za njih nema vode u koritu. Čovjek ju je blago, ali pozorno promatrao, pa je željela dati sve od sebe kako bi mu pomogla. Rekla mu je: “I devama ću tvojim vode zahvaćati dok se sve ne napoje” (1. Mojsijeva 24:17-19).

Zanimljivo je da Rebeka nije samo rekla da će donijeti devama vode nego i da će zahvaćati vode  dok se svih deset deva ne napoji. Deva koja je jako žedna može popiti oko 95 litara vode! Da je svih deset deva bilo jako žedno, Rebeka bi morala satima naporno raditi da ih napoji. No izgleda da deve nisu bile baš toliko žedne. * Međutim, Rebeka to nije mogla znati kad je rekla da će ih napojiti. Bila je spremna naporno raditi kako bi ukazala gostoprimstvo tom ostarjelom čovjeku kojeg nikada prije nije vidjela. Čovjek je prihvatio njenu pomoć i zatim ju je pažljivo promatrao dok je neumorno donosila vodu, izlijevala je u korito i potom ponovno trčala na izvor (1. Mojsijeva 24:20, 21).

Rebeka je bila marljiva i gostoljubiva

Rebekin primjer vrlo je poučan i za nas danas. Živimo u svijetu u kojem vlada sebičnost. Ljudi misle samo na sebe i nisu spremni žrtvovati se za druge, baš kao što je bilo prorečeno (2. Timoteju 3:1-5). No kršćani ne žele biti poput većine ljudi. Zato je dobro da razmišljaju o primjeru te mlade žene iz biblijskog doba, koja je neumorno donosila vodu kako bi pomogla neznancu.

Rebeka je sigurno primijetila da je starac pozorno promatra. No u tome nije bilo ničega nedoličnog. Naprotiv, njegov je pogled odavao divljenje, čuđenje i radost. Kad je napokon završila s poslom, čovjek joj je poklonio skupocjen nakit. Zatim ju je upitao: “Kaži mi, molim te, čija si kći! Ima li u kući oca tvojega mjesta za nas da prenoćimo?” Kad mu je rekla tko su joj roditelji, on se još više obradovao. I Rebeka je vjerojatno bila ushićena zbog svega što se dogodilo, pa je rekla: “Imamo i slame i mnogo hrane za stoku, a i mjesta da se prenoći.” Bila je to uistinu velikodušna ponuda jer čovjek nije bio sam. Potom je otrčala kući da ispriča majci što se dogodilo (1. Mojsijeva 24:22-28, 32).

Rebeku su roditelji očito odgojili da bude gostoljubiva. To je još jedna hvalevrijedna osobina koja je danas sve rjeđa. Zbog te vrline možemo se ugledati na tu dobrodušnu mladu ženu koju je krasila snažna vjera. Vjera u Boga trebala bi i nas potaknuti da budemo gostoljubivi. Jehova je gostoljubiv jer se velikodušno brine za sve nas i stoga želi da se njegovi sluge ugledaju na njega. Kad smo gostoljubivi, posebno prema onima koji nam to ne  mogu uzvratiti, radujemo svog nebeskog Oca (Matej 5:44-46; 1. Petrova 4:9).

“DOVEDI ŽENU SINU MOJEMU”

Tko je uopće bio taj ostarjeli čovjek kojega je Rebeka upoznala na bunaru? Bio je to sluga patrijarha Abrahama, koji je bio brat Rebekinog djeda. Zbog toga ga je Rebekin otac Betuel srdačno primio. Taj sluga vjerojatno se zvao Eliezer. * Domaćini su ga nudili jelom, ali on nije želio jesti dok im ne kaže zašto je došao (1. Mojsijeva 24:31-33). U glasu mu se sigurno osjećalo uzbuđenje jer je upravo vidio snažan dokaz da ga je njegov Bog, Jehova, vodio na njegovom važnom zadatku. Kako je mogao biti siguran u to?

Rebekin otac Betuel i njen brat Laban ushićeno su slušali Eliezera. On im je ispričao da je Jehova bogato blagoslovio Abrahama u Kanaanu te da Abraham i Sara imaju sina Izaka, koji će naslijediti sav njihov imetak. Objasnio im je da mu je Abraham dao iznimno važan zadatak — trebao je Izaku pronaći ženu među Abrahamovim rođacima u Haranu (1. Mojsijeva 24:34-38).

Abraham je tražio od Eliezera da mu se zakune da Izaku neće tražiti ženu među Kanaankama. Zašto je to tražio od njega? Zato što Kanaanci nisu poštovali ni obožavali Jehovu. Abraham je znao da će Jehova u dogledno vrijeme kazniti taj narod zbog njihovih zlodjela. Stoga nije želio da se njegov voljeni sin Izak poveže s tim narodom i da usvoji njihov nemoralan način života. Osim toga, znao je da njegov sin treba odigrati važnu ulogu u ispunjenju Božjih obećanja (1. Mojsijeva 15:16; 17:19; 24:2-4).

Eliezer je potom ispričao svojim domaćinima da se pomolio Jehovi kad je stigao do bunara u blizini Harana. U svojoj je molitvi zapravo preklinjao Jehovu da on izabere djevojku s kojom će se Izak oženiti. Kako je to Jehova mogao učiniti? Eliezer se molio da djevojka koju je Bog izabrao za Izakovu ženu dođe na bunar i da, kad je on zamoli malo vode, velikodušno napoji i njega i njegove deve (1. Mojsijeva 24:12-14). I tko je došao na bunar i učinio upravo ono za što se Eliezer molio? Bila je to Rebeka! Kako li se samo osjećala ako je čula sve što je Eliezer ispričao njenoj obitelji!

Betuela i Labana jako je dirnula Eliezerova priča, pa su rekli: “Od Jehove ovo dolazi.” Nakon toga su, u skladu s ondašnjim običajima, sklopili bračni ugovor kojim se Rebeka zaručila za Izaka (1. Mojsijeva 24:50-54). No znači li to da Rebeka nije imala pravo glasa?

Zanimljivo je da je Eliezer nekoliko tjedana prije dolaska u Haran razgovarao s Abrahamom o tome što da učini ako djevojka ne bude željela poći s njim. Abraham mu je rekao: “Tada ćeš biti slobodan od zakletve moje” (1. Mojsijeva 24:39, 41). I u Betuelovom su domu željeli znati što o svemu tome misli Rebeka. Eliezer je bio toliko sretan što je uspješno izvršio svoj zadatak da je već sljedećeg jutra želio s Rebekom krenuti kući u Kanaan. No Rebekina je obitelj htjela da ona ostane s njima još barem deset dana. Naposljetku su rekli: “Pozovimo djevojku da iz njenih usta čujemo što ona misli!” (1. Mojsijeva 24:57).

Za Rebeku je to bio prijeloman trenutak u životu. Što će reći svojoj obitelji? Hoće li apelirati na osjećaje svog oca i brata moleći ih da je ne šalju na to putovanje u nepoznato ili će u svemu tome vidjeti posebnu priliku da sudjeluje u događajima koje je očito vodio Jehova? Njen odgovor pokazao je što misli o toj iznenadnoj, a možda i pomalo zastrašujućoj, promjeni u svom životu. Kad su je upitali hoće li poći s Eliezerom, jednostavno je odgovorila: “Hoću” (1. Mojsijeva 24:58).

Doista je pokazala izvanredan karakter! Iako su današnji običaji u vezi sa sklapanjem braka prilično drugačiji, ipak možemo puno toga naučiti od Rebeke. Njoj nisu bile najvažnije njene želje, nego je prednost dala onome što je želio njen Bog, Jehova. Božja Riječ i danas pruža najbolje savjete u vezi s brakom. Ona savjetuje kakvog bračnog druga izabrati i kako biti dobar muž ili žena (2. Korinćanima 6:14, 15; Efežanima 5:28-33). Stoga bismo se trebali ugledati na Rebeku i postupati po Božjim savjetima.

 “TKO JE ONAJ ČOVJEK?”

Betuelova obitelj blagoslovila je svoju voljenu Rebeku. Potom su Rebeka, njena dojkinja Debora i sluškinje krenule na put s Eliezerom i njegovim ljudima (1. Mojsijeva 24:59-61; 35:8). Ubrzo su odmaknuli daleko od Harana. Put je bio dugačak otprilike 800 kilometara i vjerojatno je trajao tri tjedna. Putovanje, po svoj prilici, nije bilo nimalo ugodno. Iako je Rebeka dotad mnogo puta vidjela deve, vjerojatno ih nije jahala. Biblija govori da su članovi njene obitelji bili pastiri, a ne trgovci koji su vodili karavane deva (1. Mojsijeva 29:10). Mnogi koji nisu navikli jahati deve kažu da je to prilično neugodno, čak i ako se putuje na kratke udaljenosti.

Bilo kako bilo, Rebeka se nije na to obazirala. Putem je zacijelo postavljala Eliezeru mnoga pitanja, nastojeći saznati što više o Izaku i njegovoj obitelji. Možemo ih zamisliti kako u suton sjede pored logorske vatre i kako joj Eliezer priča o obećanju koje je Jehova dao svom prijatelju Abrahamu. Naime, Bog je obećao da će iz Abrahamove loze izabrati potomka koji će donijeti blagoslove cijelom ljudskom rodu. Rebeka je sigurno osjećala strahopoštovanje kad je saznala da će se Jehovino obećanje ispuniti preko njenog budućeg muža Izaka te da će i ona imati ulogu u tome! (1. Mojsijeva 22:15-18).

Rebeka je bila izuzetno ponizna

Naposljetku je došao dan koji je opisan na početku članka. Dok je karavana prolazila Negebom, a mrak se polako spuštao na taj kraj, Rebeka je ugledala nekog čovjeka kako hoda poljem. Djelovao je zamišljeno, kao da o nečemu duboko razmišlja. Rebeka se nato “brzo (...) spustila s deve” — možda nije čekala ni da životinja do kraja klekne — “pa je upitala slugu: ‘Tko je onaj čovjek što ide preko polja nama u susret?’” Kad je saznala da je to Izak, uzela je koprenu i pokrila se (1. Mojsijeva 24:62-65). Zašto je to učinila? Tom je gestom vjerojatno pokazala poštovanje svom budućem mužu. Takva podložnost nekima se danas možda čini staromodnom. No svi mi, i muškarci i žene, možemo od Rebeke puno naučiti o poniznosti. Uostalom, tko od nas ne treba više raditi na toj divnoj osobini?

Izak je u to vrijeme imao oko 40 godina i još je uvijek tugovao za svojom majkom Sarom, koja je umrla tri godine ranije. Na temelju toga možemo zaključiti da je Izak bio topao i osjećajan čovjek. Za takvog je muškarca uistinu bio pravi blagoslov dobiti tako marljivu, gostoljubivu i poniznu ženu! Kako su se njih dvoje slagali? Biblija jednostavno kaže: “Izak ju je zavolio” (1. Mojsijeva 24:67; 26:8).

Čak je i nama, koji živimo gotovo 4 000 godina kasnije, lako zavoljeti Rebeku. Naprosto se moramo diviti njenoj hrabrosti, marljivosti, gostoljubivosti i poniznosti. Svi mi — bilo da smo mladi ili stariji, muškarci ili žene, u braku ili samci — trebamo se truditi razvijati jaku vjeru poput Rebekine.

^ odl. 10 Kad je Rebeka otišla na izvor, već je gotovo pao mrak. Iz biblijskog izvještaja ne može se zaključiti da je ona satima bila na izvoru. Ništa ne ukazuje na to da je njena obitelj već spavala kad je ona završila posao niti da je netko došao provjeriti zašto se tako dugo zadržala na izvoru.

^ odl. 15 Iako se u tom izvještaju Eliezer nigdje ne spominje po imenu, vjerojatno je upravo on bio sluga o kojem se ondje govori. Abraham je jednom prilikom rekao da će sve što ima ostaviti u nasljedstvo Eliezeru ako mu se ne rodi nasljednik. Iz toga možemo sa sigurnošću zaključiti da je Eliezer bio Abrahamov najstariji i najpouzdaniji sluga. Upravo je tako opisan sluga koji se spominje u ovom biblijskom izvještaju (1. Mojsijeva 15:2; 24:2-4).