Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Isus je došao k Petrovoj punici i izliječio je (Matej 8:14, 15; Marko 1:29-31)

Je li celibat utemeljen na Bibliji?

Je li celibat utemeljen na Bibliji?

U MNOGIM svjetskim religijama — primjerice u Rimokatoličkoj crkvi, različitim pravoslavnim crkvama i budizmu — celibat je obavezan za njihove dostojanstvenike i svećenike. S druge strane, mnogi smatraju da je upravo to jedan od glavnih uzroka velikog broja seksualnih skandala u koje su umiješani svećenici raznih religija.

Stoga je razumno pitati se ima li celibat biblijski temelj, odnosno jesu li kršćanski duhovni pastiri obavezni uzdržavati se od ženidbe. Da bismo dobili odgovor na to pitanje, razmotrimo porijeklo i razvoj celibata, ali i Božje gledište o njemu.

POVIJEST CELIBATA

Prema Općem religijskom leksikonu, celibat je “beženstvo izabrano iz religioznih motiva na koje se obvezuju klerici zapadne Crkve”. Što se tiče istočnih crkava, “obvezu celibata imaju monasi i episkopi”. U svom obraćanju Rimskoj kuriji 2006. papa Benedikt XVI. rekao je da je celibat “tradicija koja potječe još iz ranog postapostolskog doba”.

No jeste li znali da prvi kršćani nisu na celibat gledali kao na vjersku obavezu? Ustvari, apostol Pavao, koji je živio u 1. stoljeću, čak je upozorio svoje suvjernike da se čuvaju onih koji šire “zavodljive nadahnute objave” i “zabranjuju ženiti se” (1. Timoteju 4:1-3).

Ideja o celibatu tek je u 2. stoljeću zaživjela u zapadnoj Crkvi. Prema knjizi Celibacy and Religious Traditions, to je bio “logičan slijed događaja s obzirom na to da se u Rimskom Carstvu pojavila nova snažna struja koja je zagovarala spolnu uzdržljivost”.

U narednim stoljećima crkveni koncili i takozvani crkveni oci podupirali su i poticali klerički celibat. Smatrali su da spolni odnosi kaljaju čovjeka i da su nespojivi sa svećeničkim dužnostima. Pa ipak, Encyclopaedia Britannica navodi  da su “sve do 10. stoljeća mnogi svećenici, pa čak i neki biskupi, imali žene”.

Sveopća obaveza celibata za crkvene službenike uvedena je lateranskim koncilima koji su održani u Rimu 1123. i 1139. Budući da su oženjeni svećenici svojoj djeci oporučno ostavljali crkvenu imovinu, Crkva je na taj način odlučila spriječiti gubitak moći i prihoda. Službeni stav Rimokatoličke crkve o celibatu ostao je isti sve do danas.

BOŽJE GLEDIŠTE O CELIBATU

Kako Bog gleda na celibat jasno se vidi iz onoga što stoji u njegovoj Riječi, Bibliji. Primjerice, Isus je govorio o onima koji su, poput njega, odlučili ostati sami “radi kraljevstva nebeskog” (Matej 19:12). I apostol Pavao govorio je o kršćanima koji su izabrali samaštvo “zbog dobre vijesti”, baš poput njega samog (1. Korinćanima 7:37, 38; 9:23).

Međutim, ni Isus ni Pavao nisu tvrdili da kršćanski službenici moraju ili trebaju živjeti u celibatu. Isus je rekao da je samaštvo “dar” koji nemaju svi njegovi sljedbenici. A Pavao je otvoreno priznao: “Za one koji nisu u braku nemam zapovijed od Gospodina, nego iznosim svoje mišljenje” (Matej 19:11; 1. Korinćanima 7:25).

Osim toga, Biblija pokazuje da su mnogi kršćanski pastiri u 1. stoljeću, uključujući i apostola Petra, bili oženjeni (Matej 8:14; Marko 1:29-31; 1. Korinćanima 9:5). Zapravo, budući da je spolni nemoral bio jako raširen u rimskom svijetu, Pavao je napisao da kršćanski nadglednik koji je u braku treba “imati samo jednu ženu”, a “djeca mu trebaju biti poslušna” (1. Timoteju 3:2, 4).

Ti brakovi nisu bili lišeni spolne intime, jer Biblija sasvim otvoreno kaže: “Muž neka vrši bračnu dužnost prema ženi.” Isto tako, ona u vezi s bračnom intimom savjetuje supružnicima: “Ne uskraćujte se jedno drugome” (1. Korinćanima 7:3-5). Dakle, jasno je da celibat nije obavezan za kršćanske nadglednike, odnosno Bog to ne zahtijeva od svojih slugu.

“ZBOG DOBRE VIJESTI”

Ako celibat nije obavezan, zašto su onda Isus i Pavao toliko pohvalno govorili o samaštvu? Zato što samci mogu u većoj mjeri širiti dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Mogu se više koncentrirati na druge i pokloniti im svoju pažnju, vrijeme i snagu, jer su pošteđeni briga koje se javljaju u braku (1. Korinćanima 7:32-35).

Uzmimo za primjer Davida, koji je odlučio ostaviti svoj dobro plaćen posao u glavnom gradu Meksika i preseliti se u seosko područje Kostarike da bi druge poučavao o Bibliji. Je li mu u ostvarenju tog cilja pomoglo to što je bio samac? On sam osjeća da mu je zbog toga bilo lakše te kaže: “Bio mi je izazov naučiti se na novu kulturu i drugačije uvjete života, ali prilagodba mi nije teško pala jer sam se u biti trebao brinuti samo o sebi.”

Claudia je kršćanka koja također nije u braku, a već se nekoliko puta preselila ondje gdje je bilo potrebno više propovjednika dobre vijesti. Ona kaže: “Stvarno uživam u svojoj službi Bogu. Kad vidim kako se dobro brine o meni, moja vjera raste i osjećam da sam mu još bliža.”

“Nije bitno jesi li u braku ili si sam. Sreća zapravo ovisi o tome služiš li Jehovi najbolje što možeš” (Claudia)

Da, samaštvo ne mora biti teret niti razlog za tugu i nezadovoljstvo. Claudia kaže: “Nije bitno jesi li u braku ili si sam. Sreća zapravo ovisi o tome služiš li Jehovi najbolje što možeš” (Psalam 119:1, 2).