Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Stražarska kula  |  Br. 2/2016.

Trebaju li kršćani pohoditi svetišta?

Trebaju li kršćani pohoditi svetišta?

SVAKE godine više od šest milijuna ljudi dolazi u jednu zabačenu cedrovu šumu na japanskom poluotoku Shimi. Oni posjećuju Veliko svetište u gradu Iseu, u kojem se već otprilike dvije tisuće godina štuje šintoistička božica Sunca Amaterasu Omikami. Hodočasnici se najprije čiste perući ruke i ispirući usta. Potom stoje ispred molitvene dvorane i sudjeluju u obredu tijekom kojeg se klanjaju, plješću i mole božici. * Sljedbenicima šintoizma dopušteno je da sudjeluju u vjerskim obredima drugih religija, pa neki budisti te pripadnici kršćanskih crkava i drugih religija ne vide ništa loše u tome da sudjeluju u šintoističkim obredima u tom svetištu.

Mnoge velike svjetske religije imaju svetišta * koja posjećuje ogroman broj ljudi. U zemljama u kojima je kršćanstvo vodeća religija postoje brojne crkve i svetišta posvećena Isusu, Mariji i svecima. Neke crkve i svetišta podignuti su na mjestima na kojima su se navodno odigrali neki biblijski događaji ili na kojima su se u novije vrijeme dogodila neka “čuda” ili pak na mjestima gdje se čuvaju vjerske relikvije. Mnogi pohode svetišta jer smatraju da je veća vjerojatnost da će njihove molitve biti uslišene ako ih upućuju s nekog svetog mjesta. Za druge je dolazak u svetište vrhunac dugog hodočasničkog putovanja na koje su pošli kako bi pokazali svoje duboke vjerske osjećaje.

Hodočasnici u Velikom svetištu u japanskom gradu Iseu i u špilji Massabielle u francuskom gradu Lourdesu

Postoji li uistinu veća vjerojatnost da će molitve biti uslišene ako su upućene iz nekog svetišta? Je li Bogu po volji kad vjernici hodočaste u svetišta? Što je još važnije, trebaju li se kršćani moliti Bogu na takvim mjestima? Odgovori na ta pitanja ne samo da će nam otkriti kako trebamo gledati na odlaske u svetišta nego će nam pomoći i da razumijemo kako trebamo štovati Boga da bismo mu uistinu ugodili.

ŠTOVATI BOGA “DUHOM I ISTINOM”

Što je Isus mislio kad je rekao da moramo štovati Boga “duhom i istinom”?

Razgovor koji je Isus vodio s jednom Samarićankom otkriva nam kako Bog gleda na molitve izgovorene na svetim mjestima, odnosno u svetištima. Dok je putovao Samarijom, Isus je stao kod jednog zdenca u blizini grada Sihara kako bi se ondje odmorio. Započeo je razgovor sa ženom koja je onamo došla zahvatiti vode. Tijekom razgovora žena je istaknula jednu od najvećih razlika između Židova i Samarićana. Rekla je: “Naši su se praoci Bogu klanjali na ovoj gori, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati Bogu” (Ivan 4:5-9, 20).

Gora koju je spomenula ta žena zvala se Gerizim i nalazila se otprilike 50 kilometara sjeverno  od Jeruzalema. Ondje su Samarićani nekada imali hram u kojem su slavili vjerske blagdane, kao što je Pasha. Međutim, Isus se nije zadržavao na toj temi oko koje su se Židovi i Samarićani sporili, nego je Samarićanki rekao: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se Ocu nećete klanjati niti na ovoj gori niti u Jeruzalemu” (Ivan 4:21). Bila je to uistinu zapanjujuća izjava, pogotovo iz usta jednog Židova! Zašto bi se prestalo vršiti bogoslužje u Božjem hramu u Jeruzalemu?

Isus je potom rekao: “Dolazi čas, i već je tu, kad će pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom, jer Otac traži takve da ga štuju” (Ivan 4:23). Židovi su veličanstveni hram u Jeruzalemu stoljećima smatrali svojim vjerskim središtem. Tri puta godišnje putovali su onamo kako bi prinijeli žrtve svom Bogu, Jehovi (2. Mojsijeva 23:14-17). No Isus je rekao da će se to promijeniti i da će “pravi štovatelji štovati Oca duhom i istinom”.

Židovski hram bio je zdanje sagrađeno na konkretnoj geografskoj lokaciji. No duh i istina nisu materija niti se mogu ograničiti na neko doslovno mjesto. Dakle, Isus je želio reći da pravi kršćani neće štovati Boga u nekoj doslovnoj građevini ili na nekom konkretnom mjestu, bez obzira na to radi li se o hramu u Jeruzalemu, gori Gerizimu ili nekom drugom svetom mjestu.

U razgovoru sa Samarićankom Isus je spomenuo i da “dolazi čas”, odnosno da se bliži vrijeme, kad će ljudi na drugačiji način štovati Boga. Kada se to dogodilo? Taj je čas nastupio kad je Isus svojom žrtvenom smrću okončao židovski vjerski sustav koji se temeljio na Mojsijevom zakonu (Rimljanima 10:4). No zašto je onda Isus rekao da je taj čas već stigao kad je on još uvijek bio živ? Zato što je on kao Mesija već okupljao učenike koji će se držati njegove zapovijedi koja glasi: “Bog je Duh i koji ga štuju moraju ga štovati duhom i istinom” (Ivan 4:24). Što znači štovati Boga duhom i istinom?

Kad je Isus rekao da Boga treba štovati duhom, želio je reći da njegovi sljedbenici trebaju dopustiti da ih vodi sveti duh, koji će im pomoći da, između ostalog, razumiju Bibliju (1. Korinćanima 2:9-12). A istina koju je spomenuo odnosi se na točno razumijevanje biblijskih učenja. Dakle, Bogu je važno da ga štujemo u skladu s biblijskim učenjima i vodstvom svetog duha, a ne da to činimo na nekom posebnom mjestu.

 KAKO KRŠĆANI GLEDAJU NA SVETIŠTA

Kako onda kršćani trebaju gledati na hodočašća i štovanje Boga u svetištima? Kao što smo već rekli, Isus je zapovjedio da pravi Božji sluge trebaju štovati Boga duhom i istinom. Ta zapovijed jasno pokazuje da molitve upućene u nekom svetištu ili na nekom svetom mjestu nemaju posebnu vrijednost u očima našeg nebeskog Oca. Osim toga, Biblija nam otkriva kako Bog gleda na štovanje idola. U njoj stoji: “Bježite od idolopoklonstva!” i “Čuvajte se idola!” (1. Korinćanima 10:14; 1. Ivanova 5:21). Stoga se pravi kršćani ne mole Bogu na nekom mjestu koje se smatra svetim ili na kojem se vjernike potiče na idolopoklonstvo. Dakle, s obzirom na samu bit svetišta, pravi kršćani ne štuju Boga u njima.

No to ne znači da Božja Riječ zabranjuje da netko ima omiljeno mjesto za molitvu, proučavanje Biblije ili razmišljanje. Isto tako, sasvim je prikladno da se vjernici sastaju na urednim i dostojanstvenim mjestima kako bi učili o Bogu i razgovarali o duhovnim temama. Nema ništa loše ni u tome da se u spomen na neku preminulu osobu podigne nadgrobni spomenik. To se obično čini u znak sjećanja na tu osobu ili iz ljubavi prema njoj. Međutim, ako bismo takvo mjesto smatrali svetim ili ako bismo ondje štovali neke idole ili relikvije, to bi bilo u potpunoj suprotnosti s Isusovim riječima.

Dakle, ne trebamo odlaziti u svetišta u nadi da će Bog ondje čuti naše molitve prije nego na nekom drugom mjestu. Osim toga, Bog nas neće posebno blagosloviti niti ćemo mu ugoditi budemo li išli na hodočašće u neko svetište. U Bibliji stoji da Jehova, “Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima koji su načinjeni rukama”. No to ne znači da je teško doprijeti do njega. Možemo mu se moliti bilo gdje i on će nas čuti jer “nije daleko ni od koga od nas” (Djela apostolska 17:24-27).

^ odl. 2 Obredi nisu jednaki u svim šintoističkim svetištima.