Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Divovi iz morskih dubina

Divovi iz morskih dubina

Ženke južnog pravog kita svake godine u srpnju počnu pristizati do južne obale brazilske savezne države Santa Catarine. One prevale na tisuće kilometara i doplove čak iz hladnih voda u blizini antarktičkog pojasa kako bi u plitkim priobalnim vodama južnog Brazila donijele na svijet svoje mlade. Ondje provedu nekoliko mjeseci brinući se za njih. Domaći stanovnici i brojni turisti koji se u tom razdoblju zateknu ondje mogu uživati promatrajući s plaža ili stjenovitih grebena mame i njihove mladunce kako se odmaraju i igraju u moru. *

Zadivljujuće akrobacije

Ženka južnog pravog kita može biti dugačka i do 16 metara, otprilike kao zglobni autobus, te težiti čak osamdesetak tona. Uglavnom je crne boje, a na trbuhu zna imati veće ili manje bijele mrlje. Ima ogromnu glavu, na koju otpada čak četvrtina njene ukupne duljine. Usta su joj velika i zaobljena poput luka. Za razliku od nekih drugih vrsta kitova, južni pravi kitovi nemaju leđnu peraju. Kreću se prema naprijed snažnim zamasima široke repne peraje s dubokim urezom. Dok plivaju, rep pomiču gore-dolje, a ne lijevo-desno, kao što to čine ribe. Da bi promijenili smjer kretanja, služe se dvjema perajama koje su smještene na bočnim stranama njihova tijela. Na sličan način pilot pomiče bočna krilca na krilima zrakoplova kad želi usmjeriti letjelicu u drugom pravcu.

Unatoč svojoj veličini južni pravi kitovi iznimno su gipki te u moru znaju izvoditi zadivljujuće akrobacije. Ponekad izbace rep izvan vode i dugo jedre morem. Može ih se vidjeti i kako podignu rep iznad vode, a zatim njime snažno udare po površini. No najljepši je prizor kada gotovo potpuno izrone, vinu se u zrak, a zatim se bace na leđa uz snažan pljusak koji se može vidjeti i s velike udaljenosti.

 Jedinstvena tjelesna obilježja

Južni pravi kitovi na glavi i oko nje imaju tvorevine bjelkaste ili žućkaste boje. To je otvrdnula koža na kojoj žive tisuće sitnih parazita — račića koji se nazivaju kitouši. “Svaka je od tih tvorevina jedinstvena poput otiska prstiju, što nam pomaže da razlikujemo jedinke pravih kitova”, kaže Karina Groch, voditeljica brazilskog programa za zaštitu južnih pravih kitova. “Kada ti kitovi dođu do naše obale, fotografiramo tvorevine na njihovoj koži, a fotografije čuvamo u svojoj bazi podataka.”

Budući da pravi kitovi nemaju zube, biolozi kažu da im je teško odrediti starost kada uginu. Ipak, procjenjuju da u prosjeku žive najmanje 65 godina. *

Neobičan način prehrane

Južni pravi kitovi hrane se račićima. U gornjoj čeljusti imaju na stotine rožnatih pločica koje su s unutarnje strane rascjepkane poput češlja s finim čekinjama. Te se pločice nazivaju usi. Dok plivaju, kitovi širom otvore usta i kroz usi procjeđuju morsku vodu, a njihov se sićušan plijen zadržava među čekinjama. Jedan kit dnevno može pojesti i do dvije tone račića.

U ljetnom razdoblju (tijekom siječnja i veljače) kitovi se obilno hrane u vodama oko Antarktike i tako stvaraju zalihe sala. Ono ih izvrsno štiti od hladnoće kad se nalaze u moru blizu polarnog pojasa te im služi kao rezerva hrane u vrijeme seobe.

Kako su pravi kitovi dobili ime?

Od 18. stoljeća naovamo kitolovci su naveliko lovili južne prave kitove diljem južne hemisfere. Smatrali su ih “pravim” kitovima za izlov. Zašto? Budući da se kreću relativno sporo, lako su ih mogli uloviti čak i oni kitolovci koji bi se otisnuli na pučinu u starim drvenim lađama te bi ih gađali običnim harpunima. Osim toga, za razliku od drugih vrsta kitova, pravi kitovi zbog ogromnih zaliha sala ostaju plutati na površini nakon što ih se usmrti. Stoga su ih kitolovci mogli bez puno muke odvući do obale.

U to su vrijeme kitovo salo i usi bili veoma skupa i dragocjena roba. Salo se koristilo za proizvodnju sredstava za podmazivanje i ulja za uličnu rasvjetu. Od kitovih usiju izrađivale su se šipke koje su se ugrađivale u korzete, konjski bičevi, žice za kišobrane i razni drugi predmeti. Bilo je dovoljno prodati usi samo jednog kita da se pokriju svi troškovi lova.

Početkom 20. stoljeća prekomjerno izlovljavanje tih kitova dovelo ih je gotovo na rub istrebljenja, a i kitolov više nije bio toliko isplativ. Posljednja postaja kitolovaca u Brazilu zatvorena je 1973. godine. Iako se populacije nekih vrsta kitova polako povećavaju, ostale su vrste još uvijek kritično ugrožene.

Južni pravi kitovi izvrstan su primjer složenosti i raznolikosti živog svijeta na našem planetu. Oni svjedoče o izuzetnoj mudrosti i moći onoga tko ih je stvorio, Jehove Boga (Psalam 148:7).

^ odl. 2 Ženke tih kitova dolaze i do obala Australije, otočja Auckland, Južnoafričke Republike te Argentine i Urugvaja kako bi ondje donijele na svijet svoje mlade.

^ odl. 8 Postoji više vrsta pravih kitova. Osim južnog pravog kita, koji obitava u vodama južne hemisfere, postoje i sjeverni pravi kit te pacifički glatki kit, koji žive na sjevernoj hemisferi.