RIMSKI akvedukti ubrajaju se u najveličanstvenija ostvarenja antičkog graditeljstva. “Pogledajte samo ta velebna zdanja kojima teče silna voda i usporedite ih s pustim piramidama ili pak sa slavnim grčkim građevinama koje ničemu ne služe!” ponosno je napisao rimski državnik i upravitelj rimskog vodoopskrbnog sustava Sekst Julije Frontin, koji je živio od 35. do otprilike 103. godine. *

Zašto su Rimljani gradili akvedukte?

U staro doba gradovi su obično nicali na mjestima na kojima je vode bilo u izobilju. Tako je bilo i s Rimom. Rijeka Tiber i okolni izvori isprva su njegovim stanovnicima osiguravali dovoljno pitke vode. A onda se u 4. stoljeću prije nove ere Rim počeo naglo širiti, pa je njegovom brojnom stanovništvu trebalo sve više vode.

Budući da je malotko od stanovnika u svome domu imao tekuću vodu, u Rimu su bila sagrađena mnoga javna kupališta. Prvo takvo kupalište u Rimu vodom je opskrbljivao vodovod Aqua Virgo, koji je bio svečano otvoren 19. pr. n. e. Taj je akvedukt sagradio rimski vojskovođa Marko Agripa, koji je bio zet cara Augusta. On je potrošio silan novac kako bi u Rimu obnovio postojeće i sagradio nove vodovode.

Kupališta su postala i žarišta društvenog života. Veća kupališta imala su čak i svoje vrtove i knjižnice. Nakon što bi stigla do kupališta, voda je nezaustavljivo tekla dalje. Otjecala je u kanalizaciju te je tako odnosila razne vrste smeća, među ostalim i otpadne vode iz nužnika što su se nalazili pored kupališta.

Izgradnja i održavanje akvedukata

Na što najprije pomislite kad čujete riječi “rimski akvedukti”? Možda zamišljate impresivne mostove s mnoštvom lukova što se pružaju u daljinu dokle pogled seže. No zanimljivo je da je na nadsvođene dijelove otpadalo manje od 20 posto ukupne dužine akvedukata te da se ostatak nalazio pod zemljom. Naprimjer, vodovod Aqua Marcia, koji je dovršen 140. pr. n. e., bio  je dug 92 kilometra, ali je imao svega 11 kilometara mostova. Takav mudar način gradnje omogućavao je da akvedukti budu zaštićeni od propadanja, ali i da ne presijecaju obradiva polja i naseljena mjesta.

Prije nego što bi započeli izgradnju akvedukta na nekom području, graditelji bi procijenili isplati li se uopće upuštati u takav pothvat. Najprije bi ispitali čistoću i okus vode te brzinu njenog protoka. Obratili bi pažnju i na zdravlje žitelja okolnih mjesta koji su svakodnevno pili tu vodu. Nakon što bi pala odluka o gradnji, mjernici bi odredili idealan pravac i nagib akvedukta te promjer i dužinu kanala kojim bi protjecala voda. Glavna radna snaga bili su robovi. Izgradnja akvedukata znala je trajati godinama, pa su takva zdanja bila vrlo skupa, naročito ako je trebalo graditi mostove s mnogo lukova.

Dovršene akvedukte trebalo je održavati kako ih ne bi nagrizao zub vremena. Tako je u Rimu na održavanju vodovodnog sustava svojevremeno radilo otprilike 700 ljudi. Na vršenje nužnih popravaka mislilo se već pri projektiranju i gradnji akvedukata. Naprimjer, bilo je predviđeno da svaki akvedukt ima posebne otvore kojima bi se radnici mogli spustiti do podzemnog kanala. Kad su trebali izvršiti neke veće zahvate, mogli su privremeno skrenuti tok vode kako ne bi protjecala onim dijelom akvedukta na kojem je došlo do oštećenja.

Rimski vodoopskrbni sustav

Do početka 3. stoljeća nove ere u samom Rimu već je postojalo 11 velikih akvedukata. Najstariji od njih, nazvan Aqua Appia, sagrađen je 312. pr. n. e. Bio je dugačak 16 kilometara te se gotovo u cijelosti nalazio pod zemljom. Akvedukt Aqua Claudia bio je dugačak 69 kilometara i imao je 10 kilometara mostova, čiji su lukovi na nekim mjestima bili visoki i do 27 metara! Neki dijelovi tog vodovoda ostali su sačuvani do našeg vremena.

Akveduktima su u grad stizale ogromne količine vode. Naprimjer, vodovod Aqua Marcia svakodnevno je u Rim dovodio otprilike 190 000 kubnih metara vode. Nakon što bi zahvaljujući nagibu akvedukta i djelovanju sile teže voda došla do grada, utjecala bi u velike vodospremnike. Odande se usmjeravala u kanale kojima je tekla do drugih spremnika ili pak do kupališta, fontana i bazena iz kojih su je ljudi mogli zagrabiti. Neki procjenjuju da je rimski vodoopskrbni sustav s vremenom postao tako velik i učinkovit da je svaki stanovnik dnevno imao na raspolaganju preko 1 000 litara vode.

Širenjem Rimskog Carstva širila se i mreža akvedukata koje su Rimljani gradili u osvojenim područjima. Stoga se u Maloj Aziji, Francuskoj, Španjolskoj i Sjevernoj Africi još dan-danas mogu vidjeti ostaci tih remek-djela antičkog graditeljstva.

^ odl. 2 Rimljani nisu prvi počeli graditi tu vrstu vodovoda. Prije njih to su činili drevni narodi kao što su bili Asirci, Egipćani, Indijci i Perzijanci.