Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Probudite se!  |  svibanj 2014.

Progon vještica – mračno doba ljudske povijesti

Progon vještica – mračno doba ljudske povijesti

PRIJE nekoliko stotina godina strah od opasnog utjecaja zlih sila doveo je do progona vještica * diljem Europe. Mnoge su žene bile pogubljene pod optužbom da su sklopile pakt s Nečastivim te da svojim vradžbinama nanose zlo drugim ljudima. Progoni vještica bili su naročito česti na području današnje Francuske, Njemačke, Švicarske, sjeverne Italije, Belgije, Luksemburga i Nizozemske. * “U europskim zemljama i njihovim kolonijama pogubljeni su deseci tisuća ljudi, a milijuni drugih bili su zatvarani, okrutno ispitivani i mučeni ili su pak živjeli u neizrecivom strahu, boreći se s osjećajem krivnje i sa spoznajom da ih drugi silno mrze”, kaže povjesničar Brian Alexander Pavlac u svojoj knjizi Witch Hunts in the Western World (Lov na vještice u zapadnom svijetu). No kako je uopće započela histerija lova na vještice? Odakle ljudima takav bolestan strah koji ih je nagnao na činjenje nezamislivih zlodjela?

Inkvizicija i Malj koji ubija vještice

Ključnu ulogu u cijeloj priči odigrala je zloglasna inkvizicija koju je u 13. stoljeću ustanovila Rimokatolička crkva. Bio je to “crkveni sud osnovan radi iskorjenjivanja vjerovanja i obreda protivnih vjeri i disciplini Katoličke crkve”, kao što to piše u Hrvatskoj općoj enciklopediji. Inkvizicija je djelovala kao svojevrsna crkvena policija.

Petog prosinca 1484. papa Inocent VIII. izdao je bulu kojom je oštro osudio vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom. Ovlastio je i dvojicu inkvizitora — Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera — da se uhvate u koštac s tim problemom. Njih su dvojica napisali knjigu Malleus Maleficarum (Malj koji ubija vještice). I katolici i protestanti prihvatili su to djelo kao neupitni autoritet u borbi protiv vještica i njihovih zlih čini. U njemu se mogu naći kojekakve izmišljene priče o vješticama koje se temelje na pučkim predajama. Institoris i Sprenger navode razne teološke i pravne  argumente kojima ušutkuju svako racionalno propitkivanje teza o vješticama. Daju i savjete o tome kako prepoznati i kazniti vještice. Malj koji ubija vještice s pravom se smatra “najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana”, kako to piše u predgovoru jednog njemačkog izdanja tog djela.

Malj koji ubija vještice s pravom se smatra “najzloglasnijom i najizopačenijom knjigom koja je ikad napisana”

Svaku se ženu moglo optužiti da je vještica. Onaj tko bi je prokazao nije trebao podastrijeti nikakve dokaze. Na suđenju je bilo dovoljno da optužena prizna krivnju. Inkvizitori su često pribjegavali užasnim metodama ispitivanja, zastrašivanja, ucjenjivanja i okrutnog mučenja ne bi li od osumnjičene iznudili priznanje.

Zloglasna knjiga Malj koji ubija vještice i bula što ju je izdao papa Inocent VIII. dovele su do vala progona diljem Europe. Širenju mračnih ideja o progonu vještica uvelike je doprinio i izum tiskarskog stroja. Ludilo lova na vještice ubrzo je zahvatilo cijelu Europu, a s vremenom se proširilo i na američki kontinent.

Koga se sve prokazivalo?

Preko 70 posto optuženih bile su žene, i to mahom udovice koje nisu imale nikoga tko bi se zauzeo za njih. Na optuženičkoj klupi znali su se naći i starci, siromasi te žene koje su izrađivale pripravke od ljekovitih trava, naročito ako njihov lijek nije imao željeni učinak. Inkvizitori su svima tjerali strah u kosti. Zlobnici su mogli osumnjičiti sve i svakoga — bogate i siromašne, muškarce i žene, uglednike i priproste ljude.

Tobožnje vještice moglo se optužiti za svakojaka zlodjela. Ljudi su znali sumnjičiti ženu da je “ubijala pogledom, pretvarala se u vjetar, uništavala ljetinu, ubijala stoku”, piše povjesničar Deniver Vukelić u časopisu Hrvatska revija. Ako bi tuča potukla urod na poljima ili ako krava ne bi davala mlijeko, ako neki muškarac ne bi mogao imati potomstva ili žena ne bi mogla zanijeti, za sve su to bile krive vještice!

Optuženice se vagalo zbog praznovjerja prema kojem vještica mora biti vrlo lagana da bi mogla letjeti

Kako se utvrđivalo je li optužena osoba uistinu vještica? Ponekad se na njoj vršio pokus sa “svetom” vodom. Inkvizitori bi vezali ženu i bacili je u hladnu vodu da vide hoće li potonuti. Ako bi potonula, zaključili bi da je nedužna te bi je izvadili iz vode. No ako bi plutala na površini, proglasili bi je vješticom i pogubili na licu mjesta ili bi je odveli na suđenje. Neke su optuženice vagali da vide koliko su teške. To su činili iz praznovjerja prema kojem vještica mora biti vrlo lagana da bi mogla letjeti.

Postojao je i jedan drugi pokus kojim se utvrđivalo tko je vještica, a tko nije. Na osumnjičenoj ženi inkvizitori su tražili “vražji pečat” — madež ili bradavicu koje su smatrali nepobitnim dokazom da je sklopila ugovor s Đavlom. “U potrazi za takvim znakom optuženoj bi obrijali glavu i skinuli je do gola, a potom bi pretražili svaki milimetar njena tijela — i to pred mnoštvom okupljenih znatiželjnika!” stoji u knjizi Lov na vještice u zapadnom svijetu. Kad bi na ženi pronašli kakav ožiljak, madež ili bradavicu, u to bi je mjesto uboli iglom. Ako je ubod ne bi bolio ili ako koža ne bi prokrvarila, zaključili bi da su pronašli “đavolji znak”.

Progon vještica podržavale su ne samo katoličke nego i protestantske zemlje. Neki protestantski vladari u tom su pogledu bili čak i zagriženiji od katoličkih. No bura se s vremenom ipak stišala i mnogi su ljudi uvidjeli koliko je nerazumno ubijati žene pod optužbom da su vještice. Među njima je bio i isusovački svećenik Friedrich Spee, koji je kao ispovjednik pratio do gubilišta mnoge “vještice” što su bile žive spaljene na lomači. On je 1631. godine napisao kako smatra da nijedna od tih žena nije bila kriva za optužbe zbog kojih je bila pogubljena. “Nastavi li se lov na vještice, zemlja će sasvim opustjeti”, upozorio je Spee. Liječnici su u međuvremenu počeli shvaćati da razni napadaji popraćeni grčenjem tijela mogu biti znak bolesti, a ne dokaz da je osoba opsjednuta zlim silama. U 17. stoljeću znatno se smanjio broj sudskih procesa, a do kraja tog stoljeća progon vještica gotovo je prestao.

Što učimo iz tog mračnog razdoblja ljudske povijesti? Vidimo do kakvog zla dolazi kad ljudi zastrane od učenja koja se nalaze u Božjoj Riječi. Oni koji su sebe nazivali kršćanima odbacili su izvorna učenja Isusa Krista te su ih zamijenili vjerskim lažima i praznovjerjem. Stoga su počeli činiti strašna zlodjela. Biblija je još davno upozorila na takav razvoj događaja kad je proročanski rekla: “Zbog njih će se pogrdno govoriti o putu istine” (2. Petrova 2:1, 2). Ti su bezbožni ljudi uistinu nanijeli veliku sramotu pravom kršćanstvu.

^ odl. 2 Među onima koje se optuživalo za vještičarenje i bavljenje čarobnjaštvom bilo je puno više žena nego muškaraca. Stoga se u ovom članku o žrtvama tog progona govori u ženskom rodu.

^ odl. 2 Mnogi takvi slučajevi zabilježeni su i u našim krajevima, posebice na zagrebačkom području.