Idi na sadržaj

Idi na podizbornik

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

hrvatski

Probudite se!  |  prosinac 2013.

 TEMA S NASLOVNICE

Možemo li vjerovati medijima?

Možemo li vjerovati medijima?

MNOGI ljudi sumnjaju u istinitost vijesti koje gledaju na televiziji, slušaju na radiju ili čitaju u novinama. Prema izvještaju agencije za istraživanje tržišta GfK, u Hrvatskoj “tek 18% građana vjeruje medijima, dok njih čak 60% gotovo uopće nema povjerenja” u točnost i vjerodostojnost informacija koje se plasiraju u javna glasila. Postoje li opravdani razlozi za takvo nepovjerenje?

Mnogi novinari i medijske kuće za koje oni rade tvrde kako im je stalo do toga da njihovi izvještaji sadrže pouzdane i točne informacije. No kad je u pitanju vjerodostojnost izvještavanja, postoje neki čimbenici zbog kojih s pravom možemo biti zabrinuti. U nastavku ćemo vidjeti o čemu je riječ.

  • MEDIJSKI MOĆNICI. Utjecajne medijske kuće u vlasništvu su nekoliko veoma moćnih korporacija. Medijske kuće odlučuju o kojim će se događajima izvještavati, u kakvom će se svjetlu ti događaji prikazati i koliko će medijskog prostora dobiti. Budući da je većini korporacija u cilju zaraditi što više novca, medijske kuće obično donose odluke koje će njihovim vlasnicima, medijskim moćnicima, omogućiti dobru zaradu. Priče koje bi mogle smanjiti gledanost, a samim time i zaradu, najčešće ne dospiju u vijesti.

  • DRŽAVNE VLASTI. U vijestima se često govori o državnim dužnosnicima i zbivanjima na političkoj sceni. Državne vlasti nastoje uvjeriti građanstvo da im treba pružiti podršku i prihvatiti njihove odluke. Budući da mediji upravo od vlasti dobivaju velik dio informacija koje plasiraju u javnost, novinari katkad blisko surađuju s ljudima koji kroje državnu politiku.

  •  OGLAŠAVANJE. U većini zemalja medijske kuće trebaju ostvarivati znatan prihod kako bi opstale na tržištu, a većinu zarade donose im reklame. Tako u Sjedinjenim Američkim Državama časopisi na reklamama ostvaruju 50 do 60 posto prihoda, a dnevne novine 80 posto prihoda. Komercijalne televizijske kuće i radijske postaje čak 100 posto svojih prihoda ostvaruju na promidžbenim porukama i sponzoriranim programima. Sasvim je razumljivo da tvrtke ne žele sponzorirati programe u kojima se njihovi proizvodi prikazuju u lošem svjetlu ili se kritizira njihov način poslovanja. Ako im se ne sviđa programska politika neke medijske kuće, svoje će proizvode oglašavati negdje drugdje. Urednici su svjesni toga, pa ponekad odluče izostaviti vijesti koje bi mogle narušiti ugled sponzora.

  • NEPOŠTENJE. Nisu svi novinari pošteni. Neki su čak spremni lažirati podatke i izmišljati priče kako bi napravili zanimljivu reportažu. Naprimjer, jedan je japanski novinar svojedobno odlučio napisati reportažu o tome kako ronioci oštećuju koraljne grebene kod otoka Okinawe. Budući da nije uspio pronaći oštećene koralje, sam je uništio dio jednog koraljnog grebena i potom ga fotografirao. Novinari mogu zavarati javnost i tako da na fotografijama naknadno izmijene neke pojedinosti. Računalni programi za obradu digitalnih fotografija sve su napredniji, pa je ponekad praktički nemoguće primijetiti da je na fotografiji nešto izmijenjeno.

  • MANIPULIRANJE INFORMACIJAMA. Čak i kad se u vijestima navode nepobitne činjenice, način na koji se informacije prezentiraju ovisi o subjektivnoj prosudbi novinara. Oni odlučuju o tome koje će pojedinosti spomenuti, a koje izostaviti, te kako će ih interpretirati. Uzmimo za primjer vijest da je neka nogometna momčad izgubila utakmicu s dva gola razlike. Rezultat utakmice nepobitna je činjenica. Međutim, novinar može na razne načine objasniti zašto je ta momčad izgubila utakmicu.

  • IZOSTAVLJANJE VAŽNIH POJEDINOSTI. U nastojanju da naprave reportažu koja će privući pažnju javnosti novinari često izostavljaju pojedinosti zbog kojih bi vijest mogla djelovati suviše komplicirano ili nedorečeno. Stoga se važnost nekih informacija preuveličava, a nekima se pak pridaje premalo pozornosti. Budući da reporteri i voditelji informativnih emisija ponekad trebaju u svega šezdesetak sekundi iznijeti priču o nekom složenom problemu ili zamršenom događaju, lako se može dogoditi da izostave neke važne pojedinosti.

  •  KONKURENCIJA. U proteklih nekoliko desetljeća znatno se povećao broj televizijskih postaja. Stoga gledatelji postaju sve izbirljiviji i sve češće mijenjaju programe. Da bi zadržale gledanost, informativne televizijske postaje primorane su nuditi gledateljstvu neke nove i zabavne sadržaje. Komentirajući taj trend, knjiga Media Bias kaže: “Vijesti su danas prepune raznih vizualnih sadržaja. Biraju se prizori koji će šokirati ili zaintrigirati gledatelje. Reportaže postaju sve kraće kako bi se zadržala pažnja gledateljstva koje ima sve manje strpljenja pozorno pratiti program.”

  • POGREŠKE. I novinari su samo ljudi, pa im se stoga u poslu znaju potkrasti greške. Ponekad krivo napisana riječ, pogrešan interpunkcijski znak ili neka gramatička greška može promijeniti smisao rečenice. Do problema može doći i ako novinari ne provjere pažljivo podatke koje navode u vijestima. Greške se lako mogu potkrasti i u pisanju brojeva. Novinar kojeg pritišću rokovi mogao bi u žurbi zabunom napisati 10 000 umjesto 100 000.

  • KRIVE PRETPOSTAVKE. Napraviti reportažu u kojoj se navode točne informacije nije tako lako kao što neki misle. Nešto što se danas smatra nepobitnom činjenicom već se sutra može pokazati sasvim pogrešnim. Naprimjer, ljudi su nekoć vjerovali da se Sunce okreće oko Zemlje, a danas svi znaju da se ona okreće oko Sunca.

 Trebamo biti razumni

Nije mudro uzimati zdravo za gotovo sve što pročitamo ili čujemo u medijima. No ne bi bilo dobro ni zaključiti da baš ničemu ne možemo vjerovati. Poželjno je naći zlatnu sredinu između te dvije krajnosti — zadržati razumnu mjeru opreza, ali i ostati otvorena uma.

Biblija kaže: “Zar uho ne ispituje riječi kao što nepce kuša hranu?” (Job 12:11). U nastavku ćemo navesti neka pitanja koja vam mogu pomoći da preispitate vjerodostojnost onog što čujete u vijestima ili pročitate u novinama.

  • OBJEKTIVNOST IZVJEŠTAVANJA: Je li vijest objavila neka mjerodavna osoba ili organizacija kojoj se može vjerovati? Je li televizijska emisija ili tiskovina poznata po objektivnom izvještavanju ili pak po senzacionalizmu? Tko financira medijsku kuću odnosno novinsku agenciju koja je lansirala vijest?

  • IZVORI INFORMACIJA: Je li novinar podrobno istražio temu o kojoj izvještava? Temelji li se reportaža na informacijama iz samo jednog izvora? Jesu li izvori pouzdani i nepristrani? Jesu li u reportaži predstavljena različita gledišta ili se navode izvori koji podupiru samo jednu stranu priče?

  • SVRHA VIJESTI: Je li cilj izvještavanja informirati ili zabaviti javnost? Promovira li se u reportaži neki proizvod ili životni nazor?

  • TON KOJIM SE IZNOSE INFORMACIJE: Ako reportaža odiše zajedljivošću i netrpeljivošću ili je napisana izuzetno kritičnim tonom, to može biti znak da novinar samo želi napasti osobe ili institucije o kojima piše, a ne iznijeti razumne i logične argumente.

  • PODUDARNOST INFORMACIJA: Iznosi li izvjestitelj informacije koje su u skladu s ostalim reportažama o istoj temi? Ako vijesti iz različitih izvora zvuče proturječno, budite oprezni!

  • AKTUALNOST: Navode li se u reportaži aktualni ili već pomalo zastarjeli podaci? Neke informacije koje su prije 20 godina bile točne danas više nisu. S druge strane, ako novinar izvještava o nekom najnovijem događaju, možda raspolaže informacijama koje još nisu provjerene i potvrđene.

Kad sve navedeno uzmemo u obzir, možemo li doista vjerovati onome što slušamo i čitamo u medijima? Jedna biblijska poslovica koju je napisao mudri kralj Salamun kaže: “Lakovjeran vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na korake svoje” (Mudre izreke 14:15).