Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

 INTERVJU | MASSIMO TISTARELLI

Konstruktor robota govori o svojoj vjeri

Konstruktor robota govori o svojoj vjeri

Profesor Massimo Tistarelli uvaženi je znanstvenik sa Sveučilišta u Sassariju (Italija). Pomoćni je urednik triju međunarodnih znanstvenih časopisa i suautor više od stotinu znanstvenih radova. On istražuje procese i mehanizme koji ljudima omogućuju da prepoznaju različita lica te obavljaju naizgled vrlo jednostavne radnje poput hvatanja lopte. Na temelju svojih otkrića konstruira vizualne senzore koji se ugrađuju u robote i oponašaju funkciju ljudskog oka. Postavili smo mu neka pitanja o njegovom znanstvenom radu i vjeri u Boga.

Jeste li odmalena vjerovali u Boga?

Moji su roditelji bili katolici, ali nisu baš bili pobožni niti su išli u crkvu. Ja sam se kao mlad čovjek priklonio ateističkom svjetonazoru. U školi su me učili da je život nastao evolucijom, i ja sam to prihvatio zdravo za gotovo. Iako nisam vjerovao u postojanje Stvoritelja, smatrao sam da mora postojati neka sila ili oblik života koji je uzvišeniji od ljudskog. Da bih dokučio o čemu je riječ, posvetio sam se istraživanju budizma, hinduizma i taoizma, no u tim učenjima nisam pronašao odgovore na svoja pitanja.

Što vas je potaknulo da se počnete zanimati za znanost?

Od malih nogu zanimali su me strojevi i razni uređaji. Ponekad sam čak znao rastaviti i opet sastaviti svoje električne igračke. Moj je otac bio stručnjak za telekomunikacije, pa sam ga stalno ispitivao o tome kako rade telefoni i radioprijemnici.

Koje su vas grane znanosti posebno privukle?

Najprije sam studirao elektroniku na Sveučilištu u Genovi, a potom sam se odlučio za doktorski studij iz područja robotike. Specijalizirao sam se za istraživanje ljudskog osjetila vida te kreiranje robotskih vizualnih senzora koji oponašaju funkcije ljudskog oka.

Zašto vas je zanimalo ljudsko osjetilo vida?

Zato što je ono nevjerojatno složeno. Pritom ne mislim samo na građu našeg oka nego i na mnoge složene procese koji su povezani s vidom i tumačenjem onoga što vidimo. Naprimjer, razmislite malo o tome što se  događa kad hvatate loptu. Dok trčite prema njoj, leća u vašem oku fokusira svjetlost na mrežnicu i tako na njoj nastaje slika lopte. Ta se slika pomiče po mrežnici ovisno o kretanju lopte i vašeg oka. Naravno, kad želite uhvatiti loptu, vaše je oko fokusirano na nju. Tada slika lopte stoji nepomično na mrežnici, dok se pozadina “pomiče”.

Istovremeno vaš vidni sustav izračunava brzinu i smjer kretanja lopte. Zanimljivo je da taj proces započinje u samoj mrežnici kad oko procjenjuje kretanje lopte u odnosu na pozadinu. Potom vidni živac prima podražaje koji nastaju u mrežnici te ih prenosi u mozak. On vrši daljnju analizu podataka i daje vam upute o tome što trebate učiniti da biste uhvatili loptu. Čitav je taj proces nezamislivo složen.

Kako ste se uvjerili u to da postoji Stvoritelj?

Godine 1990. proveo sam nekoliko mjeseci u Dublinu. Bavio sam se istraživačkim radom na tamošnjem Trinity Collegeu. Dok smo moja žena Barbara i ja putovali natrag u Italiju, razgovarali smo o budućnosti naše djece. Usput smo odlučili posjetiti i moju sestru, koja je Jehovin svjedok. Ona mi je dala knjigu Život — kako je nastao? Evolucijom ili stvaranjem?, koju su objavili Jehovini svjedoci. Impresioniralo me to što su njeni autori tako podrobno istražili teme o kojima su pisali. Shvatio sam da sam prihvatio teoriju evolucije, a da je uopće nisam ozbiljno preispitao. Naprimjer, vjerovao sam da postoji mnoštvo fosilnih nalaza koji govore u prilog evoluciji. No bio sam u krivu. Dapače, što sam više istraživao teoriju evolucije, to sam više bio uvjeren da se ona temelji na pukim pretpostavkama, a ne na stvarnim činjenicama.

Promislio sam o svom radu s robotima i upitao se: Čije izvorne zamisli ja zapravo oponašam?

Zatim sam promislio o svom radu s robotima i upitao se: Čije izvorne zamisli ja zapravo oponašam? Nikad neću moći konstruirati robota koji bi hvatao loptu onako kako to možemo mi ljudi. Robota se može programirati da hvata loptu, ali on to može raditi samo u točno određenim uvjetima. Robot ne može obaviti tu radnju u uvjetima koje programer nije predvidio. Čovjek po svojoj sposobnosti učenja daleko nadmašuje strojeve. No čak ni najjednostavniji strojevi nisu nastali sami od sebe, nego ih je netko stvorio! To je samo jedan od mnogih argumenata koji su me naveli na zaključak da je i nas sigurno netko stvorio.

Zašto ste postali Jehovin svjedok?

Između ostalog, zato što se Barbari i meni svidjelo to što oni temeljito istražuju teme kojima se bave. Mene se naročito dojmilo to što Jehovini svjedoci ulažu puno truda u istraživanje informacija koje objavljuju u svojim publikacijama. Takav se pristup sviđa ljudima poput mene, koji žele sve dobro proučiti te istražiti čak i najsitnije pojedinosti. Naprimjer, jako su me zainteresirala brojna proročanstva koja su zapisana u Bibliji. Proučavajući ta proročanstva uvjerio sam se da je pisanje Biblije doista nadahnuo Bog. Godine 1992. Barbara i ja krstili smo se i tako postali Jehovini svjedoci.

Jesu li vam otkrića do kojih ste došli tijekom znanstvenih istraživanja oslabila vjeru u Boga?

Nipošto. Ta su otkrića čak ojačala moju vjeru. Uzmimo za primjer čovjekovu sposobnost prepoznavanja različitih lica. Dijete pokazuje tu sposobnost već nekoliko sati nakon rođenja. Vi i ja možemo u tren oka prepoznati lice osobe koju poznajemo, čak i ako je okružena mnoštvom drugih ljudi. Po njenom izrazu lica možemo razabrati i kako se osjeća. No većina ljudi ne zna da je prepoznavanje lica složeni proces koji podrazumijeva strahovito brzu obradu nevjerojatno velike količine podataka.

Potpuno sam uvjeren da je naše osjetilo vida dragocjeni dar koji smo dobili od Jehove Boga. Razmišljanje o mnogim njegovim divnim darovima, među kojima je i Biblija, potiče me da mu budem iskreno zahvalan i da govorim drugima o njemu. Uostalom, osjećaj za pravdu kaže mi da Bogu treba pripisati zaslugu za sve što je stvorio.