DUBOKO u ekvatorskoj kišnoj šumi Srednjoafričke Republike skrivene su prirodne ljepote koje je malotko ikad vidio. Uputili smo se onamo kako bismo zavirili u taj kutak netaknute prirode. Nakon 12 sati vožnje grbavim seoskim putevima stigli smo u Nacionalni park Dzanga-Ndoki, koji se skutrio na krajnjem jugozapadu zemlje, između Kameruna i Republike Konga. Došli smo upoznati šumskog gorilu Makumbu i njegovu obitelj.

Naš je vodič bila žena po imenu Bara. Ona nam je rekla da se ne odvajamo jedni od drugih te da se čuvamo slonova jer ćemo pješačiti putevima kojima oni svakodnevno prolaze u potrazi za hranom. No slonovi nam nisu bili jedina briga. “Ako se na vas okomi mužjak gorile, budite mirni i uprite pogled u tlo”, kazala nam je Bara. “Neće vam ništa učiniti, samo će praviti galamu. Nemojte ga gledati u oči. Ja obično zažmirim.”

Osim vodiča imali smo i tragača koji nam je pomogao da pronađemo gorile. Bio je to jedan domorodac iz plemena Baka, čiji se pripadnici zbog  niska rasta i drugih fizičkih obilježja smatraju Pigmejcima. Vješt tragač može na temelju iznimno tihih zvukova, slabašnih mirisa i jedva zamjetljivih detalja pronaći životinje koje se skrivaju duboko u šumi. Boreći se s rojevima divljih pčela jedva smo pratili našeg tragača, koji je bez po muke koračao kroz gusto raslinje.

Ubrzo je skrenuo u netaknutu šumu u koju je malo tko od zapadnjaka ikad nogom kročio. A onda je odjednom stao i pokazao rukom na veliku čistinu nedaleko od staze. Ondje smo vidjeli polomljeno grmlje, izgaženu travu te potrgane i ogoljene grane drveća — ostatke “jutarnjeg piknika”. Krenuli smo dalje goreći od nestrpljenja da vidimo mustre koje su napravile sav taj nered.

Šumski gorila može biti visok i do 180 centimetara te težiti preko 200 kilograma

Nakon otprilike tri kilometra tragač je usporio i počeo coktati kako ne bi preplašio gorile. Nedaleko od sebe začuli smo potmulo brundanje i pucketanje granja. Bara je rukom pokazala da joj polako priđemo. Stavivši prst na usta, upozorila nas je da moramo biti tihi kao bubice. Rekla nam je da čučnemo i pokazala prstom na gorilu koji se nalazio desetak metara od nas. Bio je to Makumba!

U šumi je zavladala grobna tišina. Srca su nam snažno lupala od uzbuđenja. Pitali smo se hoće li nas Makumba napasti. On je okrenuo glavu prema nama, lijeno nas odmjerio i zijevnuo u znak dobrodošlice. Tada nam je pao kamen sa srca!

Ime Makumba prevedeno s jezika aka glasilo bi “Brzi”. No naš je Makumba bio sve samo ne brz. Za vrijeme našeg posjeta polako se gostio doručkom. Nedaleko od njega dva su se mladunca hrvala i škakljala jedan drugoga. Mali Sopo, desetomjesečni mužjačić krupnih crnih očiju, igrao se blizu svoje mame Mopambi. Ona bi ispružila ruku i nježno privukla k sebi znatiželjnog mališana svaki put kad bi se previše udaljio od nje. Ostatak obitelji bio je zaokupljen veselom igrom ili trganjem lišća i mladih grančica. Tu i tamo bacili bi oko na nas, no kako im nismo bili previše zanimljivi, ubrzo bi nastavili s igrom.

Nakon sat vremena došlo je vrijeme da krenemo natrag. Činilo nam se da je i Makumbi već polako dosadilo naše društvo. Kratko je zabrundao, osovio se na noge i velike prednje udove te se zaputio dublje u šumu. U tren oka za njim je pošla cijela obitelj. Jako nam je drago što smo makar nakratko mogli uživati u društvu tih veličanstvenih životinja. Još ćemo dugo pamtiti taj nesvakidašnji susret!