Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Jehovini svjedoci

Izaberi jezik hrvatski

Biblija – knjiga koja sadrži istinita proročanstva (5. dio)

Dobra vijest za sve ljude

Biblija – knjiga koja sadrži istinita proročanstva (5. dio)

Ova serija članaka govori o jednom važnom obilježju Biblije — njezinim proročanstvima. Ti članci daju odgovor na pitanje: Jesu li biblijska proročanstva tek djelo mudrih ljudi ili je njihovo pisanje nadahnuo Bog? Pozivamo vas da razmotrite povijesne činjenice.

U BIBLIJI su zapisana mnoga Božja obećanja o boljoj budućnosti. Ta su divna obećanja dobra vijest za potlačene ljude. Naime, Biblija ukazuje na to da Božje Kraljevstvo danas već vlada na nebu te da će ono uskoro ukloniti zle ljudske vlasti, uspostaviti mir na Zemlji i odstraniti sve što ljudima nanosi bol i patnju (Danijel 2:44; Matej 6:9, 10). To je doista dobra vijest!

Takvu radosnu vijest sasvim sigurno treba razglasiti svim ljudima. Stoga je Isus Krist puno vremena i truda uložio u propovijedanje “dobre vijesti o kraljevstvu Božjem” (Luka 4:43). No Isus je za sobom ostavio samo mali broj sljedbenika. Je li to značilo da će se nakon njegove smrti “dobra vijest” prestati propovijedati? Biblija je prorekla da će se dogoditi upravo suprotno. Pretkazala je ovakav tijek događaja: (1) Dobra vijest propovijedat će se po svemu svijetu. (2) Mnogi će se žestoko protiviti tome, ali protivljenje neće zaustaviti širenje dobre vijesti. (3) Pojavit će se lažni kršćani koji će mnoge zavesti na krivi put. Razmotrimo malo detaljnije ta proročanstva.

Propovijedanje dobre vijesti svim narodima

Proročanstva:

“U svim se narodima najprije mora propovijedati dobra vijest” (Marko 13:10). “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8).

Ispunjenje proročanstava: Isus je umro 33. godine. Nedugo zatim njegovi su učenici objavili vijest o Kraljevstvu po cijelom Jeruzalemu. Potom su širili dobru vijest po Judeji i susjednoj Samariji, a u narednih 15 godina čak su slali misionare u druge dijelove Rimskog Carstva. Do 61. godine dobra je vijest već doprla u mnoge dijelove tada poznatog svijeta.

 Što otkrivaju povijesne činjenice?

  • Svjetovni zapisi iz 2. stoljeća pokazuju da se kršćanstvo u svom izvornom obliku brzo proširilo diljem Rimskog Carstva, pa čak i izvan njegovih granica. Iz djela rimskog povjesničara Svetonija može se zaključiti da je u Rimu već 49. godine bilo kršćana. U jednom pismu što ga je Plinije Mlađi, upravitelj rimske provincije Bitinije (koja se nalazila na području današnje Turske), oko 112. godine poslao caru Trajanu piše da su kršćani “pošast” koja se proširila “ne samo po gradovima, nego i po selima, čak i seocima”. Nakon što je razmotrio povijesne zapise, jedan je povjesničar zaključio: “Nije prošlo ni stotinu godina od ere apostola, a kršćanske su bogomolje već postojale u svim većim gradovima Carstva.”
  • Profesor teologije Henry Chadwick u svojoj je knjizi The Early Church napisao: “Širenje crkve izgledalo je kao krajnje nevjerojatan razvoj događaja. Takav je uspjeh po svim kriterijima bio potpuno neočekivan.”

Protivljenje širenju dobre vijesti

Proročanstvo:

“Predavat će vas sudovima i tući će vas u sinagogama i vodit će vas pred upravitelje i kraljeve zbog mene, njima za svjedočanstvo” (Marko 13:9).

Ispunjenje proročanstva: Kršćane su progonili i Židovi i Rimljani. Uhićivali su ih, bacali u tamnice, kažnjavali batinama i osuđivali na smrt.

Što otkrivaju povijesne činjenice?

  • Josip Flavije, židovski povjesničar iz 1. stoljeća, zapisao je da su židovski vjerski vođe dali pogubiti Isusovog brata Jakova. U biblijskom izvještaju piše kako je Gamalijel, ugledni član židovskog vrhovnog suda, potaknuo ostale suce da dobro razmisle što će učiniti s Isusovim sljedbenicima te da donesu razumnu presudu (Djela apostolska 5:34-39). Povijesni zapisi potvrđuju da je Gamalijel postojao te da je bio razuman i tolerantan
     
    čovjek.
  • Rimski carevi Neron, Domicijan, Marko Aurelije i Dioklecijan žestoko su progonili prve kršćane

  • Povjesničari kažu da je car Neron 64. godine potaknuo progon kršćana te da su nakon njega i neki drugi rimski carevi žestoko progonili Kristove sljedbenike. U pismima koja su car Trajan i Plinije Mlađi slali jedan drugome opisano je kako su kršćani bili kažnjavani zbog toga što se nisu htjeli odreći svoje vjere.
  • Profesor Chadwick napisao je: “Progoni nisu ušutkali pripadnike crkve. Dapače, imali su potpuno suprotan učinak.” Kad god su kršćani pobjegli u neko sigurnije područje, počeli su i ondje navješćivati dobru vijest (Djela apostolska 8:1). Ustrajno su izvršavali svoj propovjednički zadatak iako su ih članovi obitelji i prijatelji često zbog toga osuđivali i okretali im leđa. Njihova je nepokolebljivost doista zadivljujuća, naročito ako se uzme u obzir činjenica da su Isusovi sljedbenici bili “ljudi neuki i obični”, bez ikakvog političkog utjecaja (Djela apostolska 4:13). Povjesničari općenito smatraju da se “evanđelje najlakše širilo među zanatlijama i vlasnicima malih trgovina” (The Beginnings of Western Christendom).

Mnoge učenjake koji istražuju povijest ranog kršćanstva fascinira činjenica da je jedna mala skupina beznačajnih ljudi uspjela tako brzo proširiti kršćanstvo unatoč žestokom protivljenju koje ih je snašlo sa svih strana. Zanimljivo je da je Isus prije svoje smrti pretkazao takav nevjerojatan razvoj događaja. No Biblija je ujedno prorekla da će propovijedanje dobre vijesti na neko vrijeme zamrijeti.

 Pojava lažnih kršćana

Proročanstva:

“Među vas [će] ući okrutni vukovi koji neće imati obzira prema stadu. I između vas samih dići će se ljudi koji će iznositi iskrivljena učenja da bi odvukli učenike za sobom” (Djela apostolska 20:29, 30). “Među vama [će] biti lažnih učitelja. Oni će neprimjetno uvesti razorne sljedbe (...) i zbog njih će se pogrdno govoriti o putu istine” (2. Petrova 2:1, 2).

Ispunjenje proročanstava: Kršćanstvo se iskvarilo jer su se u kršćansku zajednicu uvukli okrutni, podmukli i častohlepni pojedinci.

Što otkrivaju povijesne činjenice?

  • Nakon što su poumirali Isusovi prvi učenici pravo se kršćanstvo počelo sve više kvariti jer su neki istaknuti članovi zajednice počeli izvrtati kršćanska učenja i uvoditi ideje preuzete iz grčke filozofije. Ubrzo se u kršćanskoj zajednici pojavilo svećenstvo, koje je po svojoj moći i bogatstvu nalikovalo političkim vladarima. Povjesničari se slažu s tim da ono “kršćanstvo” koje je postalo službenom religijom Rimskog Carstva više nije imalo nikakve veze s izvornim kršćanstvom iz 1. stoljeća.
  • Tijekom narednih stoljeća to je iskvareno kršćanstvo ogrezlo u pohlepi i nasilju. Umjesto da je postupalo poput pravih Isusovih sljedbenika, svećenstvo je progonilo ljude koji su po uzoru na Isusa propovijedali dobru vijest te one koji su nastojali omogućiti običnom puku da čita Bibliju na svom materinjem jeziku.

Tijekom mnogih stoljeća u kojima je lažno kršćanstvo imalo silnu moć činilo se da više nitko ne propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. No Isus je prorekao da će se u posljednjim danima opet naveliko propovijedati dobra vijest. U jednoj alegorijskoj priči Isus je to vremensko razdoblje usporedio sa žetvom tijekom koje će lažni kršćani, odnosno “kukolj”, biti odvojeni od pravih kršćana, odnosno “pšenice” (Matej 13:24-30, 36-43). U tom se razdoblju proročanstvo o propovijedanju dobre vijesti treba ispuniti u najvećoj mjeri (Matej 24:14). U idućem članku iz ove serije bit će govora o tom zadivljujućem proročanstvu.