Job 7:1-21

7  Nije li smrtni čovjek na zemlji na radu prinudnom?+Nisu li dani njegovi kao dani najamnikovi?+   Poput roba uzdiše za sjenom,+poput najamnika čeka plaću svoju.+   Tako su meni u posjed dani mjeseci* bezvrijedni,+noći mučne+ meni su određene.   Kad legnem, govorim: ‘Kada ću ustati?’+Kako noć prolazi, sitim se nemirom sve do svanuća.   Tijelo je moje obučeno u crve+ i u grude praha zemaljskoga,+koža je moja puna krasta i raspada se.+   Dani moji prolaze brže+ nego čunak tkalački,u beznađu završavaju.+   Sjeti se da je život moj samo vjetar,+da oko moje više neće vidjeti dobra!   Oko onoga koji me sada vidi više me neće gledati,oči će tvoje biti uprte u mene, ali mene neće biti.+   Kao što se oblak raziđe i nestane,tako i onaj tko u grob* odlazi neće izaći.+ 10  Neće se više vratiti domu svojemu,mjesto njegovo više ga neće poznati.+ 11  Zato ja neću ustezati usta svoja.Govorit ću u tjeskobi duha svojega,s gorčinom u duši pričat ću o jadu svojemu!+ 12  Jesam li ja more ili neman morska,pa da stražu+ nada mnom postavljaš? 13  Kad kažem: ‘Ležaj moj utješit će me,postelja moja pomoći će mi da nosim zabrinutost svoju’, 14  ti me snovima plašiš,prepadaš me viđenjima, 15  pa bi se duša moja najradije ugušila,radije bih umro+ nego da gledam ove kosti svoje. 16  Dojadilo mi je!+ Ne bih htio dovijeka ovako živjeti.Pusti me, jer dani su moji samo dah!+ 17  Što je čovjek smrtni da ga odgajaš+i da srce tvoje o njemu razmišlja 18  i da obraćaš pažnju na njega svakoga jutra,da ga svaki čas iskušavaš?+ 19  Zašto ne skidaš pogleda s mene+i ne puštaš me na miru niti toliko da slinu progutam? 20  Ako bih griješio, kako bih time naudio tebi koji promatraš čovjeka?+Zašto si me za metu uzeo, pa sam ti teret postao? 21  Zašto mi ne oprostiš prijestup moj+i ne prijeđeš preko krivnje moje?Jer sada ću u prah+ leći,i ti ćeš me tražiti, ali mene neće biti.”

Bilješke

Ili: “lunarni mjeseci”. Usporedi dodatak 14.
Doslovno: “šeol”.