Rat je trajao nepune tri godine i na mnogim je ljudima ostavio fizičke i emocionalne rane. Tako je djelovao i na mog oca. On je oduvijek iskreno vjerovao u Boga, ali jako se razočarao kad je vidio koliko su katolički svećenici umiješani u rat. Bio je toliko ogorčen da je odlučio da mene i brata neće krstiti u Katoličkoj crkvi.

 Godine 1950. na vrata su nam pokucala dva Jehovina svjedoka. Otac ih je saslušao i prihvatio biblijski tečaj koji su mu ponudili. Tada sam imao samo 14 godina i jako sam volio igrati nogomet. Otac je htio da i ja počnem čitati literaturu Jehovinih svjedoka, ali mene to nije zanimalo. Kad sam se jedno popodne vratio s nogometa, pitao sam mamu: “Jesu li oni ljudi s Biblijom opet došli?” Ona je rekla: “Jesu, eno ih razgovaraju s tatom.” Čim sam to čuo, okrenuo sam se i izašao van.

 Biblijska učenja nisu mi se nimalo sviđala, ali moj otac nastavio je proučavati Bibliju. Ustvari, toliko je zavolio ono što je saznao iz nje da se 1953. krstio i tako postao Jehovin svjedok. Njegova odluka izazvala je moju znatiželju, pa sam ga počeo ispitivati sve i svašta i zamolio ga da mi nabavi Bibliju. On se dogovorio s Máximom Murcijom, jednim mladim Jehovinim svjedokom, da počne proučavati Bibliju sa mnom. Dvije godine kasnije i ja sam postao Jehovin svjedok. Krstio sam se s 19 godina u rijeci Jarami, u blizini Madrida.

 U to vrijeme, tijekom 1950-ih, propovijedanje i održavanje sastanaka bilo je pravi izazov. Španjolskom je vladao Francisco Franco, diktator koji je htio da cijela zemlja bude “katolička”. Zato su Jehovini svjedoci bili na meti policije. Svoje sastanke održavali smo u domovima braće pazeći da ne privučemo pažnju susjeda jer smo znali da bi nas vjerojatno prijavili policiji. U službi propovijedanja bili smo jako oprezni – pokucali bismo na par vrata i onda brzo otišli iz te ulice. Mnogi ljudi su nas slušali, ali vijest koju smo prenosili nije se sviđala svima.

 Jednom prilikom otvorio nam je katolički svećenik. Kad sam mu rekao zašto smo mu došli na vrata, pitao je: “Odakle vam pravo da idete po kućama? Znate li da vas mogu prijaviti policiji?” Rekao sam mu zašto smo spremni na takve reakcije i dodao: “Pa i Krista su njegovi neprijatelji htjeli uhititi. Zar nije logično da njegovi sljedbenici dožive nešto slično?” Kad je svećenik to čuo, lice mu se smračilo. Otišao je u kuću i nazvao policiju. Ne trebam ni reći da smo pobjegli koliko su nas noge nosile.

 U Španjolskoj je tada bilo samo nekoliko stotina Jehovinih svjedoka. Neugodnosti koje smo doživljavali u propovijedanju nisu nas obeshrabrile jer smo vidjeli da je cijela zemlja zrela za duhovnu žetvu. U veljači 1956. imenovan sam za specijalnog pionira. a Imao sam samo 19 godina. I mnogi drugi pioniri bili su poput mene mladi i neiskusni, ali puno nam je pomogla nekolicina misionara. Oni su nas učili propovijedati i hrabrili su nas. Ja i još jedan mladi pionir poslani smo u grad Alicante, u kojem još nitko nije propovijedao. Za samo nekoliko mjeseci započeli smo mnogo biblijskih tečajeva i podijelili na stotine naših publikacija.

 Naravno, po gradu se brzo pročulo da nas dvojica propovijedamo. Nekoliko mjeseci kasnije policija nas je uhitila i zaplijenila nam Biblije. Završili smo u zatvoru i ondje proveli 33 dana, a onda smo bili prebačeni u Madrid i pušteni na slobodu. No to uhićenje nije se moglo ni usporediti s onim što je slijedilo.

 Kad sam imao 21 godinu, dobio sam poziv za vojsku. Trebao sam doći u vojarnu u Nadoru, gradu na sjeveru Maroka koji je bio pod španjolskom upravom. Ondje sam pred natporučnikom s poštovanjem iznio svoj stav – ne želim služiti vojsku niti obući uniformu. Vojna policija odvela me u zatvor Rostrogordo u gradu Melilli. Ondje sam čekao suđenje.

 Prije nego što sam bio izveden pred sud, vojni zapovjednik odlučio je uzeti stvari u svoje ruke. Naredio je vojnicima da me dozovu pameti. Oni su me vrijeđali, bičevali 20 minuta bez prestanka i pretukli na mrtvo ime. Kad sam pao na pod, zapovjednik zatvora čizmom mi je prignječio glavu dok nisam počeo krvariti. Na koncu su me odveli u njegov ured, a on je vikao: “Nemoj misliti da je gotovo! I sutra i svaki idući dan čeka te isto!” Zatim je naredio čuvarima da me bace u podzemnu ćeliju. Mislio sam da mi nema spasa.

 Još uvijek se sjećam kako sam krvave glave ležao na podu ćelije. Nisam imao ništa osim ofucane deke, a društvo su mi pravili štakori koji bi tu i tamo provirili iz svoje rupe. Mogao sam se samo moliti Jehovi za snagu da ustrajem. U toj mračnoj i vlažnoj ćeliji molio sam se bez prestanka. b

 Sutradan sam opet dobio batine. Dok me jedan vojnik tukao, zapovjednik je promatrao da bude siguran da me ne štedi. Moram priznati da sam se u tom trenutku pitao koliko ću to još moći izdržati. Tu noć preklinjao sam Jehovu da mi pomogne.

 Trećeg dana bio sam pozvan zapovjedniku. Bojao sam se onoga što me čeka i na putu do njegovog ureda, molio sam se Jehovi. U zapovjednikovom uredu čekao me vojni sudac Don Esteban. c On je došao kako bi pokrenuo sudski postupak protiv mene.

 Don Esteban vidio je zavoje na mojoj glavi i pitao me što se dogodilo. Najprije mu nisam htio ništa reći jer sam se bojao da me opet ne istuku, ali onda sam ipak odlučio reći istinu. Kad je Don Esteban čuo što mi rade, rekao je: “Ne mogu te spasiti od vojnog suda. Ali možeš biti siguran da te više nikad nitko neće ni pipnuti.”

 I stvarno, tako je i bilo. Nikad nisam saznao zašto je sudac baš tog dana odlučio razgovarati sa mnom, ali znam da su moje molitve bile uslišene na vrlo neobičan način. Jehova me spasio kad mi je bilo najteže i nije dopustio da budem iskušan više nego što sam mogao podnijeti (1. Korinćanima 10:13). Sve to ojačalo je moju vjeru u Jehovu, te sam na sud došao bez straha.

 Osuđen sam na 19 godina zatvora, a kasnije sam dobio još 3 godine zbog “neposluha”. Petnaest mjeseci proveo sam u Maroku, a onda sam prebačen u kaznionicu u Ocañi, nedaleko od Madrida. Ondje sam trebao odslužiti kaznu do kraja. Premještaj u taj zatvor za mene je bio pravi blagoslov od Jehove. U usporedbi sa zatvorom Rostrogordo, Ocaña je bila hotel. Moja ćelija imala je krevet, madrac, a i plahte. Nakon nekog vremena zadužili su me da vodim brigu o zatvorskim financijama. Iako mi je bilo puno lakše nego prije, osjećao sam se usamljeno jer sam znao koliko ću još godina provesti u zatvoru. Bilo mi je jako teško što ne mogu biti zajedno sa svojom duhovnom braćom.

 Moji roditelji posjećivali su me s vremena na vrijeme. To mi je puno značilo, ali trebalo mi je još ohrabrenja. Roditelji su mi rekli da i druga braća završavaju u zatvoru zbog neutralnosti. Zato sam se molio Jehovi da bar jedan od njih dođe u moj zatvor. Jehova je još jednom uslišio moje usrdne molitve, ali dao mi je i više nego što sam tražio. Uskoro su tri vjerna brata – Alberto Contijoch, Francisco Díaz i Antonio Sánchez – došli u Ocañu. Nakon četiri godine konačno sam mogao biti sa svojom duhovnom braćom. Nas četvorica zajedno smo proučavali Bibliju i propovijedali drugim zatvorenicima.

 Godine 1964. uvjetno sam pušten na slobodu. Od 22 godine zatvora koliko mi je u početku bilo dosuđeno odslužio sam 6 i pol. Isti dan kad sam pušten na slobodu otišao sam na sastanak koji se održavao u Madridu. Na taksi sam potrošio zadnji novčić koji sam uštedio, ali to mi nije bilo žao jer sam htio doći navrijeme. Bio sam presretan što opet mogu biti sa svojom braćom. Ali htio sam za Jehovu učiniti još nešto – što prije početi s pionirskom službom. Ljudi su lijepo reagirali na dobru vijest i znao sam da nas čeka puno posla. Iako smo još uvijek bili na meti policije, to nas nije spriječilo da propovijedamo.

 Nekako u to vrijeme upoznao sam Mercedes, mladu sestru koja je služila kao specijalni pionir. Ona je bila ponizna i revno je propovijedala baš svima. Bila je blaga i velikodušna i zbog toga mi se jako svidjela. Zaljubili smo se i godinu dana kasnije vjenčali. Mercedes mi je pravi blagoslov od Jehove!

 Nekoliko mjeseci nakon našeg vjenčanja započeli smo s putujućom službom. Svaki tjedan posjećivali smo nove skupštine i s braćom išli na sastanke i u službu propovijedanja. Diljem Španjolske osnivale su se nove skupštine, a braći je trebala pomoć i ohrabrenje. Jedno vrijeme čak sam imao priliku povremeno raditi u tajnom uredu Jehovinih svjedoka u Barceloni.

 Godine 1967. vlasti su donijele zakon koji je svim građanima Španjolske jamčio vjersku slobodu, pa više nismo morali potajno djelovati. A onda su 1970. Jehovini svjedoci dobili zakonsko priznanje. Konačno smo se mogli slobodno sastajati, imati svoje dvorane za sastanke te čak službeno otvoriti podružnicu.

 A onda smo 1971. Mercedes i ja dobili poziv da služimo u podružnici u Barceloni. No godinu dana kasnije Mercedes je ostala trudna i rodila je prekrasnu curicu kojoj smo dali ime Abigail. Zbog toga smo trebali prekinuti s betelskom službom i posvetili smo se odgoju naše kćeri.

 Kad je Abigail bila u tinejdžerskim godinama, podružnica nas je pitala možemo li ponovno započeti s putujućom službom. Naravno, molili smo se u vezi s tim i razgovarali s duhovno zrelom braćom. Jedan starješina mi je rekao: “Jesús, ako te braća trebaju na području, moraš prihvatiti poziv.” Tako je započelo još jedno lijepo razdoblje našeg života. U početku smo posjećivali skupštine u blizini našeg doma dok naša kći ne odraste. Naravno, ona se s vremenom osamostalila, pa smo dobili priliku da dajemo više u posebnoj punovremenoj službi.

 Mercedes i ja proveli smo 23 godine u putujućoj službi, koju sam jako volio jer sam imao priliku iskoristiti sve što sam doživio da ohrabrim mlade. Neko vrijeme služio sam i kao nastavnik na tečajevima za starješine i punovremene sluge, pa smo povremeno bili smješteni u Betelu u Madridu. Zanimljivo je da samo tri kilometra od Betela teče ona rijeka u kojoj sam se 1955. krstio. Nikad nisam razmišljao da ću se nakon toliko godina vratiti u to područje i ondje pomagati mladoj braći i sestrama da preuzmu veće odgovornosti u službi Jehovi.

 Od 2013. Mercedes i ja služimo kao specijalni pioniri. Moram priznati da nije bilo lako priviknuti se na tu službu nakon što smo godinama bili u putujućoj službi, ali uvidjeli smo da je to bila mudra odluka. U zadnje vrijeme imam zdravstvenih problema, a morao sam proći i tešku operaciju srca. Naravno, morao sam se osloniti na Jehovu, a on je, kao i uvijek, bio uz mene. Osim toga, već 56 godina podršku mi pruža i moja draga žena Mercedes. Ona je moja vjerna suradnica u svim teokratskim zadacima.

 Volim razmišljati o vremenu kad sam služio kao nastavnik i prisjetiti se mlade braće i sestara koji su bili željni znanja i koji su jedva čekali dati sve od sebe u službi Jehovi. Oduševljenje koje su oni imali često me podsjeti na to kakav sam i sam bio na početku svoje službe. Istina, prošao sam neke teške trenutke, ali sam doživio i puno toga lijepoga. Kušnje i problemi naučili su me nešto jako važno – da se nikad ne smijem uzdati u svoju snagu. U kušnjama sam imao priliku osjetiti Jehovinu moćnu ruku. On je uvijek bio uz mene i davao mi je snage čak i kad mi je bilo najteže (Filipljanima 4:13).