Ali što je mene, bivšeg komunista, navelo da prihvatim uvjerenja vjerske zajednice koju su mnogi smatrali državnim neprijateljem? Kako su mi tijekom godina koje sam proveo u izgnanstvu i radnom logoru Jehovina ljubav i pouka pomogle da promijenim svoju osobnost?

 Rodio sam se 1930. u Tabanima, siromašnom selu na sjeveru Moldavije. Moji roditelji radili su u jednom kolhozu, odnosno kolektivnom poljoprivrednom gospodarstvu, kako bi prehranili šestero djece. Bili smo jako siromašni. Majka mi je bila pravoslavne vjere, a otac katoličke. Često su se žestoko raspravljali zbog šokantnog ponašanja svećenika.

 Kad sam s 18 godina završio školu, pridružio sam se Komsomolu, omladinskoj organizaciji koja je širila komunističke ideje. Ta organizacija pripremala je mlade da postanu članovi Komunističke partije. Brzo sam izabran za sekretara jednog lokalnog ogranka. Oni su se zalagali za bratstvo, jednakost i pravdu, ali jako sam se razočarao kad sam oko sebe vidio nepravdu i pokvarenost.

 Budući da sam bio aktivni član Komsomola, morao sam podupirati odluke koje su donosile vlasti Sovjetskog Saveza a, pa tako i odluku o zatvaranju crkava i raspuštanju vjerskih zajednica. U mom selu živjeli su neki Jehovini svjedoci. Primijetio sam da su oni pošteni i miroljubivi, ali smatrao sam da su fanatici. Nisam ni sanjao da će mi jedan od njih pomoći da nađem odgovore na mnoga svoja pitanja.

 Moj stric Dimitrij, koji je živio u mom selu, bio je Jehovin svjedok. Jednog dana, u proljeće 1952., upitao me: “Georgij, što planiraš sa svojim životom?” Nitko drugi nikad nije sa mnom razgovarao o tome. Moram reći da su me mučila mnoga pitanja na koja nisam imao odgovor. Naprimjer, često sam se pitao: “Ako postoji Bog, zašto dopušta da ljudi toliko pate?” Sljedećih osam dana razgovarao sam s Dimitrijem. On je na sva moja pitanja odgovorio na temelju Biblije. Znali smo pričati o Bogu do tri ujutro!

 Nakon tih razgovora odlučio sam ozbiljno istražiti Bibliju. Shvatio sam da imam nebeskog Oca koji me istinski voli (Psalam 27:10). O Bibliji nisam znao puno, ali jako sam zavolio Jehovu i to me potaknulo da donesem neke važne odluke u životu. Napustio sam Komunističku partiju unatoč prijetnjama vođe našeg ogranka. A u rujnu 1952., samo četiri mjeseca nakon što sam počeo proučavati Bibliju, predao sam svoj život Jehovi i krstio se.

 U to vrijeme Jehovini svjedoci bili su zabranjeni. No ja sam želio nekako pokazati Jehovi koliko ga volim, pa sam se javio da dostavljam biblijsku literaturu svojim suvjernicima koji su živjeli u selima. To je bilo opasno jer su sumnjičavi ljudi vlastima vrlo lako mogli prijaviti da su vidjeli nepoznatu osobu u selu. Osim toga, čak su me i neki Jehovini svjedoci držali na distanci jer su mislili da sam tajni agent koji se uvukao u skupštinu. Ali uskoro je postalo jasno da nisam špijun. Samo dva mjeseca nakon što sam se krstio, uhićen sam i osuđen zbog dostavljanja zabranjene literature.

 U istražnom zatvoru proveo sam skoro godinu dana. Tijekom tog vremena policajci su me puno puta ispitivali jer su htjeli slomiti moju vjeru. No ja sam dotad već jako zavolio Jehovu. S vremenom sam izveden na sud u ukrajinskom gradu Odesi. Moji roditelji i braća i sestre, koji u to vrijeme nisu bili Jehovini svjedoci, bili su pozvani na sud.

 Bio sam optužen da ljude želim na prijevaru navesti da se pridruže opasnoj sekti. Vlasti su htjele uvjeriti moju obitelj da sam poludio. Moji roditelji bili su u strahu. Plakali su i molili me da se pokajem. Ali ja sam ostao miran. Majci sam rekao: “Ne brini se. Nitko me nije prevario. Pronašao sam ono što sam cijeli život tražio i ne mislim to napustiti” (Mudre izreke 23:23). Iako sam morao još puno toga naučiti iz Biblije, znao sam dovoljno da ostanem vjeran Jehovi. Nakon nekog vremena moji roditelji počeli su se zanimati za moja uvjerenja pa su šest godina kasnije i oni postali Jehovini svjedoci.

 Osuđen sam na 15 godina prisilnog rada i poslan u Kolimu u Sibiru, gdje je bilo puno radnih logora. Da bi nas logoraše držali pod kontrolom, čuvari su nas tukli i izgladnjivali. U početku sam se pitao hoću li uopće preživjeti.

 Osim mene u logoru su bila još 34 Jehovina svjedoka. Neki od njih oprezno su mi prišli i pitali me: “Ima li Jonadaba u tvojoj grupi?” Odmah sam znao da su to moja braća u vjeri. Nitko drugi ne bi na takav način koristio taj biblijski izraz. Ta braća, koja su prošla sve i svašta, naučila su me kako primjenjivati biblijska načela u teškim okolnostima i pomogla su mi da razvijem mnoge kršćanske osobine, naprimjer razboritost.

 U logoru sam radio na jednom stroju. Jednog dana logoraš koji se zvao Matfej pohvalio mi se da napamet zna imena 50 svetaca. Čim sam to čuo, rekao sam nešto ružno na račun tih njegovih “svetaca”, a on me htio udariti šakom. Srećom, uspio sam pobjeći. Kasnije sam vidio da mi se braća smiju, što me prilično uznemirilo. Rekao sam im: “Zašto mi se smijete? Ja sam htio propovijedati!” Obzirno su mi objasnili da bi mi cilj trebao biti drugima prenijeti dobru vijest, a ne ih vrijeđati (1. Petrova 3:15). Matfej je bio politički disident, ali divio se Jehovinim svjedocima zato što su poštovali čuvare i vlasti. S vremenom je počeo pokazivati zanimanje za Bibliju. Nikad neću zaboraviti kako se jedne noći potajno krstio u bačvi hladne vode.

 Jednom prilikom dvojica mlade braće i ja bili smo pozvani na satove političke nastave. Mi smo u početku to odbili jer smo mislili da bismo time pogazili kršćansku neutralnost (Ivan 17:16). Zbog toga su nas na dva tjedna zatvorili u mračnu ćeliju. Kad smo bili pušteni, braća su nam objasnila da samim prisustvovanjem tim satovima ne bismo automatski pogazili svoju neutralnost. Naprotiv, to smo mogli iskoristiti da damo svjedočanstvo. Ta braća su nam s ljubavlju pomagala da postanemo mudriji i da naučimo donositi odluke na temelju biblijskih načela.

 Njihova strpljivost i mudri savjeti bili su jasan dokaz da se Jehova brine za mene. Naprimjer, jedan logoraš, koji je bio svećenik, bio je postavljen za glavnog računovođu. Kad god smo se sreli, on bi me pozdravio riječima: “Zdravo, sine Đavlov!” Jedan logoraš mi je rekao da bih mu trebao sarkastično odvratiti: “Zdravo, tata!” Nažalost, poslušao sam ga i zbog toga zaradio batine. Kad su braća saznala što mi se dogodilo, pomogla su mi da shvatim da moje ponašanje nije bilo u redu (Mudre izreke 29:11). Kasnije sam se ispričao tom svećeniku.

 Dok sam bio na slobodi, redovito sam išao na naše sastanke, koji su se održavali u tajnosti, najčešće po noći ili rano ujutro. Ali u logoru se nemaš gdje sakriti. Zato smo mi braća svaki dan stali ukrug i, pred očima čuvara, kratko razmotrili neke biblijske retke koje smo zapisali na papirić. Htjeli smo zapamtiti što je moguće više redaka i redovito razgovarati o njima. Kad bi nam se približio neki čuvar, brzo smo progutali papiriće.

 Iz logora sam pušten 1959. i odmah deportiran u Kazahstan, u Karagandsku oblast. Iako sam bio na uvjetnoj slobodi, od vlasti sam zatražio 20 dana dopusta kako bih se oženio. Otputovao sam u Tomsku oblast u Rusiji gdje sam ranije upoznao Mariju, krasnu sestru koja je vjerno služila Jehovi. Kao i obično, bio sam vrlo izravan. Rekao sam joj: “Marija, ja nemam vremena za hodanje. Udaj se za mene!” Ona je pristala pa smo organizirali malu svadbu. Marija je cijenila to što sam ostao postojan u mnogim kušnjama i željela mi je biti podrška dok zajedno služimo Jehovi (Mudre izreke 19:14).

 Šezdesetih godina prošlog stoljeća nismo smjeli propovijedati od kuće do kuće, ali koristili smo svaku priliku da ljudima prenesemo dobru vijest. Kad bi nas netko pozvao u goste ili kad smo bili na godišnjem, često smo s drugima razgovarali o našoj nadi da ćemo vječno živjeti u raju na Zemlji. U to vrijeme trebali smo stvarno biti maštoviti u službi propovijedanja. Naprimjer, kad bismo na nekoj kući vidjeli znak da se prodaje, iskoristili bismo tu priliku da s vlasnicima razgovaramo o duhovnim temama. Marija i ja na taj smo način započeli biblijski tečaj sa šest osoba. Svi su oni na kraju postali Jehovini svjedoci.

 Izbori su također bili dobra prilika da s drugima podijelimo svoja uvjerenja. Jednog dana pripadnici tajne policije došli su u tvornicu u kojoj smo radili neka braća i ja. Pred svim radnicima te tvornice, kojih je bilo oko 1000, pitali su nas zašto se Jehovini svjedoci ne miješaju u politiku. Glavni strojar i još neki radnici zauzeli su se za nas. Rekli su da smo odgovorni i marljivi radnici. To nam je dalo snage da objasnimo svoj stav, čak smo se sjetili nekih prikladnih redaka koje smo citirali. Nakon toga četvorica radnika rekla su nam da žele saznati više iz Biblije. Krstili su se za manje od godinu dana.

 Ranih 70-ih u Kazahstanu su mnogi istinoljubivi pojedinci postali Jehovini svjedoci. Zato smo odlučili organizirati naš prvi kongres na tom području. Ali pitali smo se kako to učiniti a da vlasti za to ne saznaju. Došli smo na ideju da naš jednodnevni skup održimo zajedno s jednim vjenčanjem u jednom selu blizu grada Almatyja. Na svom vjenčanju, koje je ujedno bilo i kongres, mladenka i mladoženja dočekali su preko 300 uzvanika. Moja žena i još neke sestre naradile su se kako bi lijepo ukrasile prostor i pripremile ukusnu hranu. No gosti su najviše uživali u biblijskim govorima koje je iznijelo desetak govornika. Tom prilikom sam po prvi put u životu održao govor pred tako puno ljudi.

 Moja voljena Marija, koju je krasila blagost i podložnost, bila mi je prava podrška kroz život. Kraljevstvo joj je bilo na prvom mjestu u životu i vjerno je služila Jehovi sve do kraja. Iako je bila snažna i zdrava, iznenada je oboljela od teškog oblika osteoporoze, pa je skoro 16 godina bila vezana za krevet. Brinuo sam o njoj sve do njene smrti 2014. godine. U tome mi je puno pomogla naša draga kći Ljudmila.

 Bilo mi je teško gledati svoju ženu kako pati. Osjećao sam se bespomoćno. Do zadnjeg smo dana zajedno čitali Bibliju i članke iz naše literature koji su nas hrabrili i tješili. Često smo razgovarali o novom svijetu. Ponekad bih sjedio pored nje i plakao. Ali svaki put kad smo čitali o Jehovinim predivnim obećanjima, to bi nas smirilo i dalo nam snage da se i dalje borimo (Psalam 37:18; 41:3).

 Od trenutka kad sam upoznao Jehovu i zavolio ga, osjećam da je on uz mene, da mu je stalo do mene (Psalam 34:19). Dok sam još bio mlad i neiskusan, osjetio sam njegovu ljubav preko braće koja su mi strpljivo pomagala da promijenim svoju osobnost i postanem duhovno zreliji. Kad sam bio u radnom logoru i kasnije u izgnanstvu, pružao mi je podršku putem svoje Riječi. Osim toga, bio je uz mene kad sam brinuo o svojoj voljenoj Mariji sve do njene smrti. Kad se sjetim svega što sam doživio, mogu slobodno reći da mi je ljubav prema Jehovi davala snage čitav život.