Braća su s razlogom sumnjala da ću uspjeti ostati u pionirskoj službi. Nisam razmišljao na duhovan način. Nisam volio propovijedati i molio sam se da nedjeljom pada kiša tako da ne moram u službu. A kad sam išao, samo sam nudio časopise. Nikad nisam ni pokušao s ljudima razgovarati na temelju Biblije. Moja draga majka smislila je kako da me “natjera” da čitam Bibliju na sastancima – jednostavno, podmitila me. Nisam volio proučavati Bibliju i nisam imao nikakvih ciljeva u službi Jehovi.

 A onda je na ljeto 1956. održan oblasni kongres (sadašnji regionalni kongres) u Cardiffu, u Walesu. Ondje se moj život promijenio iz temelja. Jedan brat u svom je govoru postavio nekoliko retoričkih pitanja, koja su išla otprilike ovako: “Jesi li se predao Jehovi i krstio?” Pomislio sam: “Jesam.” ”Jesi li obećao Jehovi da ćeš mu služiti svim srcem, dušom, umom i snagom?” “Jesam i to.” “Imaš li ikakvih zdravstvenih problema ili obiteljskih obaveza zbog kojih ne bi mogao biti pionir?” “Nemam.” “Postoji li ijedan razlog zbog kojeg ne bi mogao biti pionir?” “Ne!” “Ako si na zadnje pitanje odgovorio s ‘ne’, zašto nisi pionir?”

 Bilo je to kao da mi je netko upalio svjetlo i da konačno vidim sebe. Pomislio sam: “Trošim život uludo. Ne živim u skladu s onim što sam obećao Jehovi kad sam mu se predao. Ne služim mu cijelom dušom.” Shvatio sam da trebam ispuniti ono što sam obećao Jehovi ako želim da on ispuni ono što je obećao meni. Zato sam u listopadu 1956. započeo s pomoćnom pionirskom službom.

 Godinu dana nakon toga postao sam stalni pionir i preselio se u jednu skupštinu u kojoj je bilo 19 objavitelja. Od prvog dana u toj sam skupštini svaki tjedan imao neku točku na sastanku. Uz pomoć braće koja su bila strpljiva sa mnom, počeo sam sastavljati bolje govore i kvalitetnije sam ih iznosio. Dvije godine kasnije, 1959., imenovan sam za specijalnog pionira i poslan u Aberdeen, grad na sjeveru Škotske. Samo nekoliko mjeseci kasnije pozvan sam da služim u londonskom Betelu. Ondje sam bio sedam godina i radio sam u tiskari.

 Volio sam život u Betelu, ali jako mi je nedostajala služba na području. Bio sam mlad, zdrav i spreman služiti kako god to Jehova bude htio. Zato sam u travnju 1965. dao molbu za misionarsku školu Gilead.

 Te godine moj cimer i ja odlučili smo otići na kongres u Berlin i vidjeti Berlinski zid, koji je bio sagrađen neko vrijeme prije toga.

 Tijekom tog kongresa jedan dan išli smo u službu propovijedanja, a sestra s kojom sam surađivao zvala se Susanne Bandrock. Vjenčali smo se 1966., a dvije godine kasnije pozvani smo u 47. razred Gileada. To nam je bio pravi blagoslov! Pet mjeseci, koliko je škola trajala, prošlo nam je začas. Nakon škole poslani smo u Zair, koji se danas zove Demokratska Republika Kongo. Koji je to bio šok! O Zairu nismo znali puno. Bilo nas je pomalo strah, ali prihvatili smo zadatak i sve prepustili Jehovi.

 Nakon puno sati provedenih u avionu i zračnim lukama, stigli smo u mali rudarski grad Kolwezi. Bilo nam je čudno da nas nitko nije dočekao i pitali smo se zašto. S vremenom smo saznali da je telegram u kojem je pisalo kad ćemo doći stigao dva dana nakon nas. Jedan djelatnik zračne luke prišao nam je i rekao nešto na francuskom, ali mi ga nismo razumjeli. Žena koja je bila ispred nas okrenula se prema nama i prevela nam njegove riječi. Rekla je: “Uhićeni ste.”

 Policajac koji nas je uhitio, oduzeo je jednom čovjeku stari sportski auto s dva sjedala. Ipak, u njega smo se nekako ukrcali svi četvero – i policajac i vlasnik auta, ali i Susanne i ja. Cesta je bila puna rupa, a auto je nalikovao ogromnoj ribi razjapljenih usta – iz otvorenog prtljažnika virile su naše stvari. To je sigurno bio smiješan prizor.

 Dovezli su nas do misionarskog doma. Mi nismo znali gdje se on nalazi, ali policajac je znao. Unutra nije bilo nikoga, a dvorišna vrata bila su zaključana. Svi misionari otišli su na međunarodne kongrese i godišnji odmor. Bilo je užasno vruće, a mi smo stajali na suncu i pitali se što nas dalje čeka. Na koncu je došao jedan naš brat. Čim nas je vidio, nasmijao se od uha do uha, a nama je isti tren bilo lakše. On je poznavao policajca koji nas je uhitio. Izgleda da je taj policajac očekivao da će od nas dobiti nešto novca. No otišao je nakon što je brat porazgovarao s njim, a mi smo se konačno smjestili u misionarski dom.

 Brzo smo shvatili da smo okruženi veselim i dobrim ljudima koji su pretrpjeli puno nevolja. Nažalost, sukobi i nemiri koji su trajali desetak godina doveli su do strašnog nasilja. A onda 1971. Jehovini svjedoci više nisu bili zakonski registrirani. Izgubili smo status priznate vjerske zajednice. Pitali smo se kako ćemo se uspjeti snaći.

 To nije bio trenutak da uzmaknemo zbog straha. Zapravo, vrlo malo braće je to napravilo unatoč strahovitom pritisku da se pridruže političkoj stranci i nose stranačke značke. Neutralnost braće bila je na ispitu. Tko nije nosio značku, nije mogao koristiti usluge koje su osiguravale lokalne vlasti. Osim toga, morao je podnositi maltretiranje vojske i policije. Braća su ostajala bez posla, a djeca su izbacivana iz škole. Na stotine braće završilo je u zatvoru. Bilo je to stvarno teško vrijeme. Ali bez obzira na sve to, Jehovini svjedoci nastavili su hrabro propovijedati dobru vijest.

 Tijekom tih godina Susanne i ja bili smo u pokrajinskoj i oblasnoj službi. Puno smo vremena proveli putujući po selima. Život na selu za nas je bio vrlo neobičan i pun izazova. Obično smo bili smješteni u tako malim kućama da smo jedva imali gdje leći. Toliko sam puta glavom udario u dovratnik da sam prestao brojati. Vodu za pranje obično smo donosili s obližnjih potoka i rijeka. Noću smo čitali uz svjetlo svijeće, a kuhali smo na ugljenu. Ali to je za nas bio pravi misionarski život. Upravo smo radi toga došli – imali smo osjećaj da smo na prvoj crti kad je riječ o teokratskim aktivnostima.

 Uz domaću braću i sestre naučili smo ne uzimati stvari olako, nego cijeniti sve što imamo: hranu, vodu, odjeću i krov nad glavom (1. Timoteju 6:8). Sve drugo smatrali smo blagoslovom. Još uvijek živimo po tom jednostavnom načelu.

 Iako nikad nismo doživjeli kušnje kakve je prošao apostol Pavao, ponekad smo na putovanjima imali osjećaj da su na ispitu i naša vjera i naši motivi. Putovali smo cestama koje su bile u groznom stanju ili smo praktički morali sami probijati put. Kad smo se vozili po kamenjaru, auto nam se toliko tresao da smo mislili da će nam ispasti bubrezi. Nekad smo autom zaglavili u pijesku i nismo se mogli pomaknuti. A tijekom kišne sezone znali smo upasti u blato, koje je bilo gusto poput ljepila. Jednom smo vozili cijeli dan i uspjeli prijeći samo 70 kilometara. Na tom putu auto smo 12 puta morali vaditi iz blata.

 Međutim, nikad se nismo osjećali tako blizu Jehove kao kad smo mu služili u tim teškim okolnostima. Na svojoj koži smo se uvjerili da sve možemo izdržati s radošću, čak i ako ne možemo napraviti ništa da promijenimo situaciju u kojoj se nalazimo. Susanne po prirodi nije avanturistički tip, ali nikad se nije žalila. Za to nas vrijeme vežu jako lijepe uspomene. Bili smo sretni, a i naučili smo puno toga.

 Dok smo bili u Zairu, nekoliko sam puta bio uhićen. Jednom sam bio lažno optužen za krijumčarenje dijamanata. Naravno, znali smo biti zabrinuti i u strahu, ali stalno smo govorili sami sebi da će nam Jehova pomoći ako želi da izvršimo zadatak koji nam je povjerio. I pomogao nam je!

 Godine 1981. pozvani smo da služimo u našoj podružnici u Kinshasi. Godinu dana prije toga naša zajednica ponovno je bila zakonski registrirana. Braća su kupila zemljište za gradnju veće podružnice. A onda je u ožujku 1986., predsjednik sasvim neočekivano potpisao zabranu djelovanja Jehovinih svjedoka. Gradnja podružnice bila je zaustavljena, a većina misionara otišla je iz zemlje.

 Mi smo ostali još neko vrijeme. Davali smo sve od sebe da i dalje propovijedamo, iako smo znali da nas se stalno prati. Unatoč tome što smo bili jako oprezni, jednom sam bio uhićen dok sam vodio biblijski tečaj. Zatvorili su me u ćeliju punu drugih zatvorenika. Bilo je vruće, smrdljivo, mračno i zagušljivo. Jedini izvor svjetla i zraka bio je maleni otvor na jednom zidu. Neki zatvorenici zgrabili su me i odveli pred čovjeka kojeg su smatrali vođom. Rekao mi je: “Pjevaj himnu!” ”Ne znam kako ide”, odvratio sam. Nato su svi počeli govoriti: “Pjevaj himnu svoje zemlje.” Opet sam rekao: “Ne znam ni nju.” Natjerao me da 45 minuta stojim uza zid. No braća su me s vremenom uspjela izvući iz zatvora.

 Pretpostavljali smo da se situacija u zemlji neće brzo popraviti, a onda smo poslani u Zambiju. Kad smo prešli granicu, osjećali smo olakšanje, ali i tugu. Razmišljali smo o 18 godina koje smo proveli u Zairu i o suradnji s drugim vjernim misionarima te domaćom braćom i sestrama. Iako nam nije bilo lako, osjećali smo da nas Jehova blagoslivlja. Znali smo da je on uvijek uz nas. Naučili smo svahili i francuski, a Susanne se sporazumijevala i na lingali. U službi nam je bilo jako lijepo, imali smo puno uspjeha. Naime, uz našu pomoć krstilo se 130 osoba. Osim toga, osjećali smo duboko zadovoljstvo jer smo znali da smo dali svoj doprinos budućem porastu. A taj porast bio je stvarno ogroman. Godine 1993. Vrhovni sud ukinuo je zabranu koja je stupila na snagu 1986., a danas u Kongu ima više od 240 000 Jehovinih svjedoka.

 Dok smo bili u Zambiji, sagradila se nova podružnica, koja se kasnije morala proširiti. Broj objavitelja u toj zemlji sada je tri puta veći nego što je bio kad smo mi došli 1987.

 Što je bilo s onim mladim bratom za kojeg se činilo da u punovremenoj službi neće izdržati ni mjesec dana? Uz Jehovin blagoslov i podršku moje drage žene već sam 65 godina u punovremenoj službi. Za to vrijeme doista sam iskušao Jehovu i uvjerio se da je dobar (Psalam 34:8).

 Mi nismo ništa posebno. Mi se samo trudimo davati sve od sebe da živimo u skladu s onim što smo obećali Jehovi kad smo mu se predali. Uvjereni smo da će nam Jehova uvijek pomagati. Zato nikad nećemo uzmaknuti, nego ćemo i dalje vjerovati i tako spasiti svoj život (Hebrejima 10:39).

 Pogledajte video: Dayrell i Susanne Sharp: Obećali smo služiti Jehovi cijelom dušom