Rodila sam se u Freetownu, u Sijera Leoneu. Bila sam zdrava i vesela beba. A onda sam u kolovozu 1967., kad sam imala samo 18 mjeseci, iznenada dobila visoku temperaturu. Sutradan ujutro, kad sam se probudila, nisam mogla stati na noge. Završila sam u bolnici, a pretrage su pokazale da imam dječju paralizu – zaraznu virusnu bolest koja najčešće pogađa djecu ispod pet godina. Fizikalna terapija nije mi pomogla. S vremenom su mi noge toliko atrofirale da više nisam mogla ni ustati, a kamoli hodati. Morala sam puzati po podu. Zbog moje bolesti moj bi otac često znao reći: “Ja nemam dijete, nego pola djeteta.” Nisam imala nimalo samopoštovanja. Osjećala sam se kao da ništa ne vrijedim.

 Moja majka i ja živjele smo u jednoj siromašnoj četvrti u kojoj je bilo još obitelji koje su jedva preživljavale. Čeznula sam za tim da mi otac pokaže da me voli, ali nažalost, to nisam doživjela. Iako sam bila draga većini susjeda, neki su se držali podalje jer su smatrali da je moja bolest posljedica crne magije. Neki su čak rekli mojoj majci neka me ostavi u domu za djecu s invaliditetom i tako se riješi tereta. Majka nije htjela ni čuti za to. Davala je sve od sebe da se dobro brine za mene.

 Budući da nisam mogla hodati, morala sam puzati. Zbog toga sam stalno bila puna ogrebotina i rana. Da bih se što bolje zaštitila od ozljeda, nosila sam debelu odjeću, a na ruke bih stavila natikače. Kasnije sam dobila drvene blokove u obliku slova U, koji su mi bolje štitili dlanove. Ali unatoč tome, svaki “korak” bio je prava agonija. Najprije bih ispružila ruke i čvrsto uglavila drvene blokove, pa prebacila težinu tijela na ruke. A zatim bih svom snagom povukla noge prema naprijed izvijajući leđa. Nakon toga sve bih to ponovila. Zapravo je sva težina mog tijela bila na rukama i ramenima. Takvo kretanje bilo je toliko naporno da sam rijetko kad izlazila iz kuće. Nisam išla u školu i nisam se igrala s drugom djecom. Pitala sam se kako bih uopće preživjela da se mojoj mami nešto dogodi.

 Molila sam se Bogu i preklinjala ga da mi pomogne – da ne dopusti da moram prositi za koricu kruha. Mislila sam da će se on pobrinuti za mene ako mu se približim i počnem mu služiti onako kako on želi. Zato sam jednog dana odlučila otići u crkvu, koja se nalazila u mojoj ulici. Točno se sjećam tog dana – bilo je to 1981. Teškom mukom sam dopuzala do crkve, ali ondje se nisam osjećala nimalo ugodno. Ljudi su me gledali poprijeko, a pastor me nije niti pozdravio. Čak je prekorio moju majku zato što sam sjela na mjesto koje su drugi platili. Rekla sam samoj sebi da je to prvi i zadnji put da sam otišla u crkvu.

 Dane sam obično provodila kraj prozora i gledala što se događa vani. Ali jednog jutra 1984., kad sam imala 18 godina, odlučila sam izaći u dvorište ispred kuće, gdje najčešće nije bilo nikoga. Tog dana upoznala sam dva čovjeka koji su propovijedali od kuće do kuće. Oni su mi počeli govoriti o predivnoj budućnosti kada će svi ljudi biti savršeno zdravi, pa tako i ja. Pročitali su mi dva biblijska retka – Izaiju 33:24 i Otkrivenje 21:3, 4. Na kraju su mi dali šarenu brošuru Raduj se zauvijek životu na Zemlji! i rekli da će ponovno doći kako bismo više razgovarali o mislima iz Biblije.

 Kad su me opet posjetili, rekli su da će idući put sa sobom dovesti Pauline, misionarku koja se nedavno doselila u Sijera Leone. Tako je i bilo. Moja mama nije imala ništa protiv toga da počnem proučavati Bibliju s Pauline. Dapače, čak me poticala na to. Pauline i ja brzo smo se sprijateljile i postale jako bliske. Osjećala sam da me stvarno voli – bila je nesebična, strpljiva i obzirna prema meni. Često bi navratila samo da vidi kako sam. Osim toga, naučila me čitati i pisati. Zajedno smo proučavale knjigu Moja knjiga biblijskih priča. Tako mi je pomogla da malo-pomalo upoznam svog nebeskog Oca. Konačno sam osjetila očinsku ljubav za kojom sam toliko čeznula.

 Ono što sam saznala iz Biblije, unijelo je radost u moj život. Jednog dana pitala sam Pauline mogu li ići na Skupštinsko razmatranje knjige a, sastanak koji se održavao u kući jednog Jehovinog svjedoka. Taj brat živio je relativno blizu mene, jednu ulicu dalje, pa mi se to činilo zgodno. Pauline je idući tjedan došla do mene, pričekala me da se okupam i obučem pa se zajedno sa mnom uputila na taj sastanak. Netko mi je dobacio da trebam reći Pauline da mi plati taksi za mene, ali ja nisam htjela. Odlučila sam ići “pješice”.

 Kad smo izašle iz kuće, vidjela sam mamu i susjede kako u strahu prate svaki moj pokret. Dok smo Pauline i ja polako išle, neki susjedi počeli su vikati na nju i govoriti joj: “Zašto je tjeraš da ide s tobom?”

 Ona se nije obazirala na njih, nego me blago upitala: “Jay, želiš li ići?” To je bio trenutak da pokažem povjerenje u Jehovu (Mudre izreke 3:5, 6). Rekla sam: “Da! To je moja odluka.” Nato su se svi smirili i u tišini gledali kako se polako primičem izlazu iz našeg zajedničkog dvorišta. Kad sam napokon izašla van, svi su počeli pljeskati!

 Uživala sam na sastanku. Osjećala sam se predivno – svi su me srdačno pozdravili i nitko me nije gledao svisoka. Bilo mi je jako lijepo s njima. Zato sam počela redovito ići na taj sastanak. Kratko nakon toga odlučila sam ići i na sastanke koji su se održavali u dvorani Jehovinih svjedoka. Budući da sam bila siromašna, imala sam samo dvije haljine i jedne natikače. Ali bila sam sigurna da me pravi Božji sluge neće odbaciti zbog toga. I bila sam u pravu!

 Da bih došla do dvorane, morala sam najprije puzati do kraja ulice, a onda se taksijem odvesti do podnožja brežuljka na kojem se nalazila dvorana. Braća bi me dočekala i na rukama me nosila uzbrdo do dvorane.

 Na svojoj sam koži osjetila koliko je Jehova dobar i željela sam da on postane moje utočište. Zato sam odlučila redovito ići u dvoranu na sastanke (Psalam 34:8). To nije bilo nimalo lako. Naprimjer, za vrijeme kišne sezone u dvoranu sam najčešće dolazila sva mokra i blatnjava, pa sam se morala presvlačiti. Ali sastanci su bili vrijedni toga!

 U Godišnjaku Jehovinih svjedoka za 1985. bila je kratko spomenuta moja situacija. Moja priča jako je dirnula jednu sestru iz Švicarske, koja se zvala Josette, pa mi je poslala tricikl na ručni pogon, koji je imao blatobrane i stražnja svjetla. Zahvaljujući tome mogla sam se kretati s puno više dostojanstva. Mala djeca divila su se mom novom prijevoznom sredstvu i stalno su mi govorila koliko im se sviđa kad me vide da se vozim. Jehova se pobrinuo da više ne moram puzati po blatu. Vratio mi je dostojanstvo i samopoštovanje. Osjećala sam se kao kraljica.

 Brzo sam duhovno napredovala zato što sam već živjela jednostavnim i moralno čistim životom. Osim toga, tricikl koji sam dobila omogućio mi je da počnem propovijedati. Krstila sam se 9. kolovoza 1986. To mi je iz temelja promijenilo život. Osjećala sam duboko zadovoljstvo i radost, poraslo mi je samopoštovanje i samopouzdanje jer sam znala da imam nebeskog Oca koji me voli i divnu braću i sestre kojima je iskreno stalo do mene.

 Željela sam se na neki način odužiti Jehovi za sve što je učinio za mene, pa sam počela razmišljati o tome da postanem stalni pionir iako nisam bila sigurna hoću li to moći (Psalam 116:12). Molila sam se Jehovi i odlučila pokušati. S pionirskom službom započela sam 1. siječnja 1988. i nikad nisam prestala. Ta odluka pokazala se pravim blagoslovom. Moja draga braća i sestre pomažu mi da iz mjeseca u mjesec izvršim službu. Osim toga, vidim kako mi Jehova od prvog dana svojim svetim duhom pruža podršku (Psalam 89:21).

 Budući da sam se zahvaljujući pionirskoj službi puno više kretala, moje noge počele su reagirati na podražaje. Nakon nekog vremena odlučila sam otići na pregled u jednu novu kliniku nadajući se da će me poslati na fizikalnu terapiju ili da ću dobiti nekakav program vježbanja da ojačam noge. No medicinska sestra koja je ondje radila rekla mi je da nisam trebala ni dolaziti jer ću, po njenom mišljenju, ionako uskoro umrijeti. I od jedne druge medicinske sestre čula sam nešto slično. To me jako obeshrabrilo. Kad sam došla kući, molila sam Jehovu da mi pomogne nositi se s razočaranjem i pronaći neku vrstu terapije koja će mi olakšati život.

 Na kraju se pokazalo da je služba propovijedanja za mene bila najbolja terapija. Nakon nekoliko godina jedna od one dvije medicinske sestre koje su mi rekle da ću uskoro umrijeti prolazila je pored naše dvorane. Jako se iznenadila kad je vidjela da sam još uvijek živa.

 Unatoč tome što ne mogu hodati, dajem sve od sebe u službi Jehovi. Braća me često znaju pohvaliti za moju revnost. Na sastanke uvijek dođem puno ranije jer tako imam priliku razgovarati sa svojom braćom i sestrama i pokazati da mi je stalo do njih.

 Stvarno mogu reći da sam u svom životu iskusila Jehovinu dobrotu. Doživjela sam mnoge blagoslove koji su mi donijeli puno radosti. Naprimjer, tri žene s kojima sam proučavala Bibliju odlučile su predati svoj život Jehovi i krstiti se. Jedna od njih – Amelia – kasnije je pohađala 137. razred škole Gilead. Meni je bila velika radost što sam mogla ići na Tečaj za pionire, i to nekoliko puta. To je za mene bio neprocjenjiv Jehovin dar. Jehova mi je pomogao da pronađem sreću i steknem samopoštovanje i samopouzdanje. Ljudi se danas sa mnom ophode s poštovanjem, a ni ja se više ne sramim same sebe. Imam dobre prijatelje, ne samo u Freetownu gdje živim, nego u cijelom Sijera Leoneu i drugim dijelovima svijeta.

 Prošlo je skoro 40 godina od trenutka kad sam saznala za Božje obećanje o novom svijetu u kojem nitko više neće biti bolestan. Ta misao hrabri me i dan-danas. Svim srcem želim vidjeti ispunjenje tog obećanja i strpljivo čekam da se to dogodi jer znam da moj Bog, Jehova, neće kasniti (Mihej 7:7). Iako imam puno problema i izazova, nikad nisam odustala od služenja Jehovi, a on me zbog toga bogato nagrađuje. Daje mi snage da se nosim sa svojim teškoćama i uvijek mi pruža pomoć baš u pravo vrijeme. Istinski sam sretna i osmijeh mi ne silazi s lica jer me Jehova izvukao iz blata – doslovno i simbolično – i dao mi život kakav nisam ni sanjala.