Roditelji moje mame saznali su za Božje kraljevstvo i divna Jehovina obećanja 1906., kratko nakon što im je sin umro od difterije. Njihov liječnik bio je Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. On im je prenio utješnu biblijsku poruku i govorio im o nadi u uskrsnuće. Zahvaljujući tome djed i baka, moja mama i njena sestra postali su Istraživači Biblije.

 Oni su godinama revno služili Jehovi. Naprimjer, kad se u Chicagu prikazivala “Foto-drama stvaranja”, moja baka, mama i teta bile su zadužene da pomažu prisutnima pronaći mjesto. Nažalost, 1930-ih svi osim moje mame prestali su služiti Jehovi. Njoj je to teško palo jer su kao obitelj bili jako povezani i sve su radili zajedno. Mamina vjernost i poslušnost Jehovi snažno su utjecale na mene, a puno mi je značio i primjer mog oca, koji je također vjerno služio Jehovi.

 Rodila sam se 1927. i bila sam najstarije od šestero djece. Svi smo ostali u istini. Moj otac je bio stolar. Živjeli smo u lijepoj kući u predgrađu Chicaga, imali smo veliki vrt i uzgajali smo kokoši i patke.

 Voljela sam raditi. Jedna od mojih dužnosti u obitelji bila je krpanje čarapa. To danas rijetko tko radi, ali u ono vrijeme čarape se nisu bacale kad bi se na njima pojavila neka rupica, nego bi se ona zakrpala. To što sam kao mala naučila krpati i šivati puno mi je koristilo kasnije u životu.

 Moj otac vodio je računa o tome da nikad ne zanemarujemo duhovne aktivnosti. Zato smo išli na svaki sastanak, redovito smo sudjelovali u službi propovijedanja i svaki dan smo razmatrali neki biblijski redak. Subotom uvečer smo kao obitelj proučavali Bibliju pomoću Stražarske kule.

 Kako bi svjedočio susjedima, otac je na prozor našeg dnevnog boravka postavio svjetleći pano. Te panoe proizvodila su naša braća, a pomoću njih smo najavljivali javna predavanja ili reklamirali naše publikacije. Svjetlo u panoima stalno je bljeskalo i privlačilo pažnju prolaznika. Otac je dva panoa postavio i na naš automobil.

 On je i riječima i primjerom poučio nas djecu koliko je važno biti poslušan Jehovi, a majka mu je bila podrška u svakom pogledu. Ona je započela s pionirskom službom kad je moja najmlađa sestra imala pet godina. Služila je kao pionir sve do kraja svog dugog života. Nisam mogla imati bolje roditelje.

 U ono vrijeme živjelo se puno drugačije nego danas. Mi nismo imali televizor, pa smo moja braća, sestre i ja znali sjesti na pod i slušati radio, na kojem su se puštale zanimljive radiodrame. Osim toga, naša obitelj voljela je slušati biblijske emisije koje je Jehovina organizacija emitirala putem radija.

 Jako smo voljeli ići na kongrese Jehovinih svjedoka. Na kongresu koji se održao 1935. saznali smo da “veliko mnoštvo”, koje će preživjeti “veliku nevolju”, ima nadu da će vječno živjeti u raju na Zemlji (Otkrivenje 7:9, 14). Do 1935. i mama i tata uzimali su simbole na Obilježavanju Kristove smrti. No nakon tog kongresa simbole je nastavio uzimati samo tata. Mama je shvatila da neće vladati s Kristom na nebu, nego da ima priliku živjeti vječno na Zemlji.

 Kongres koji se 1941. održao u Saint Louisu za mene je bio poseban. Brat Joseph Rutherford, koji je tada predvodio naše djelovanje, objavio je knjigu Djeca. Uslijedio je gromoglasan pljesak! Ja sam imala 14 godina i bila sam krštena tek godinu dana. I danas se živo sjećam kako sam s ostalom djecom stajala u redu i čekala da se popnem na podij i dobijem svoj primjerak te knjige.

 U to vrijeme služba propovijedanja razlikovala se od službe danas. Tridesetih godina prošlog stoljeća koristili smo prijenosne gramofone na kojima smo ljudima puštali snimke biblijskih govora. To je izgledalo otprilike ovako: Najprije bismo navili gramofon i namjestili ploču i ručku s iglom, a onda bismo pokucali na vrata. Kad bi stanar otvorio, iznijeli bismo kratku prezentaciju i nakon toga pustili biblijski govor koji je trajao četiri i pol minute. Na kraju bismo ponudili literaturu. Ljudi na našem području s poštovanjem su nas slušali. Ne sjećam se da je itko bio grub prema nama. Kad sam sa 16 godina započela s pionirskom službom, otac mi je poklonio gramofon, koji sam s ponosom koristila u propovijedanju. U pionirskoj službi surađivala sam s jednom dragom sestrom koja se zvala Lorraine.

 Informativne povorke bile su još jedna metoda svjedočenja. Hodali smo ulicom u koloni i svatko je nosio dva plakata – jedan sprijeda, a drugi straga. Na tim plakatima nalazili su se natpisi, naprimjer “Religija je zamka i prijevara” i “Služite Bogu i Kristu Kralju”.

 Naši sastanci pripremali su nas za progon. Na njima smo učili kako braniti istinu. To nam je zaista dobro došlo. Naprimjer, prvi put kad smo propovijedali u poslovnom centru gdje ima puno trgovina, policija nas je strpala u maricu i odvela u policijsku postaju. Pustili su nas nakon nekoliko sati, a mi smo bili sretni što smo doživjeli progon zbog svoje poslušnosti Jehovi.

 Lorraine me upoznala s Eugeneom Rosamom, kojeg je srela na jednom našem skupu u Minneapolisu. Eugene je odrastao u Key Westu, na Floridi. Kad je bio u srednjoj školi, odbio je sudjelovati u jednoj domoljubnoj svečanosti, pa je bio izbačen iz škole. Nakon toga odmah je započeo s pionirskom službom. Jednog dana sreo je jednu djevojku s kojom je išao u razred. Ona ga je pitala zašto je izbačen iz škole kad je bio odličan učenik. Svidjelo joj se što je na sva njena pitanja odgovorio na temelju Biblije, pa je počela proučavati. Svim je srcem prihvatila istinu i postala naša sestra.

 Eugene i ja vjenčali smo se 1948. i zajedno smo nastavili s pionirskom službom u Key Westu. Kasnije smo bili pozvani u 18. razred škole Gilead, koju smo završili početkom 1952. Budući da smo u školi učili španjolski, očekivali smo da ćemo kao misionari biti poslani u neku zemlju gdje se govori taj jezik. Ali to se nije dogodilo. Naime, tada je bjesnio Korejski rat, pa je Eugene dobio poziv za vojsku. To nas je iznenadilo zato što je kao vjerski službenik tijekom Drugog svjetskog rata dobio izuzeće od vojske. Zbog tog poziva rečeno nam je da ostanemo u SAD-u. Bila sam jako tužna i razočarana. Dvije godine kasnije Eugene je bio oslobođen služenja vojske. No iz tog smo iskustva izvukli važnu lekciju – kad se jedna vrata zatvore, Jehova otvori druga. Mi samo trebamo biti strpljivi.

 Eugene i ja neko smo vrijeme bili pioniri u španjolskoj skupštini u Tucsonu, u Arizoni. A onda je 1953. Eugene bio imenovan za pokrajinskog nadglednika. U narednih nekoliko godina služili smo u pokrajinama u Ohiju, Kaliforniji i New Yorku. Godine 1958. bili smo pozvani u oblasnu službu a i služili smo u Kaliforniji i Oregonu. Dvije godine kasnije otišli smo u Kanadu. Ondje je Eugene služio kao nastavnik na Tečaju za imenovanu braću. U Kanadi smo ostali do 1988.

 Kad razmišljam o našoj službi u Kanadi, rado se sjetim jedne obitelji koju smo jedna sestra i ja sreli u propovijedanju od kuće do kuće. Na prvom posjetu upoznali smo Gail, koja nam je rekla da je njene sinove jako pogodila smrt njihovog djeda. Pitali su mamu: “Zašto je umro? Gdje je sada?” Gail nije znala odgovoriti na njihova pitanja. Mi smo joj pokazale što o tome govori Biblija i pročitale joj nekoliko utješnih biblijskih redaka.

 Budući da smo u to vrijeme bili u pokrajinskoj službi, nakon tjedan dana otišli smo iz skupštine. No sestra koja je bila sa mnom ponovno je posjetila Gail. Što se na kraju dogodilo? Gail je prihvatila istinu, kao i njen muž Bill i njihova tri sina – Christopher, Steve i Patrick. Christopher je sada starješina u Kanadi. Steve je nastavnik u biblijskoj školi u Palm Coastu, na Floridi. A Patrick je član Odbora podružnice u Tajlandu. Eugene i ja godinama smo bili bliski s tom obitelji. Jako sam sretna što sam im mogla barem malo pomoći da upoznaju Jehovu.

 Dok smo bili u Kanadi, Jehova je Eugeneu pružio priliku da mu služi na vrlo zanimljiv način. Ispričat ću vam nešto o tome.

 Prije dosta vremena naš stav o transfuziji krvi u javnosti se krivo prezentirao i to je dovelo do mnogih predrasuda. Širom Kanade u novinama su izlazile priče o djeci Jehovinih svjedoka koja su navodno umrla jer njihovi roditelji nisu dopustili da prime transfuziju krvi. Eugene je imao priliku raditi na tome da se te lažne priče opovrgnu.

 Godine 1969. održavao se međunarodni kongres u Buffalu, u saveznoj državi New Yorku. Kratko prije tog kongresa Eugene i još neka braća posjetili su sve veće bolnice u tom području kako bi razgovarali s liječnicima. Smatrali su da liječnike trebaju upoznati s našim stavom o transfuziji krvi, u slučaju da nekome od 50 000 Jehovinih svjedoka iz Kanade i SAD-a koji su trebali doći na taj kongres zatreba hitna medicinska pomoć. Htjeli su objasniti bolničkom osoblju da je naš stav utemeljen na razumnim argumentima pa su im dali neke članke o beskrvnom liječenju koji su izašli u stručnoj literaturi. Liječnici su pozitivno reagirali na te informacije, a to je Eugenea i drugu braću potaknulo da počnu posjećivati bolnice u Kanadi. Osim toga, pomagali su tamošnjim starješinama da se bolje snađu kad nekome od braće hitno zatreba liječnička pomoć.

 Malo-pomalo njihov trud urodio je plodom. Čak je doveo do nečega što nismo mogli ni zamisliti.

 Sredinom 1980-ih Eugenea je nazvao Milton Henschel, koji je radio u našem glavnom sjedištu u Brooklynu. Vodeće tijelo željelo je da liječnici i izvan SAD-a počnu dobivati informacije o beskrvnom liječenju. Zato smo se Eugene i ja preselili u Brooklyn, a u siječnju 1988. Vodeće tijelo osnovalo je Službu za suradnju s bolnicama. Nešto kasnije moj muž i još dvojica braće dobili su zadatak da vode seminare, najprije u SAD-u, a onda i u drugim zemljama. Kratko nakon toga u podružnicama diljem svijeta osnovani su Odjeli za suradnju s bolnicama, a u raznim gradovima Odbori za kontaktiranje s bolnicama. Njihov rad sve do danas koristi mnogim Jehovinim svjedocima i njihovoj djeci. Zahvaljujući tome svi možemo vidjeti s koliko se ljubavi Jehova brine za nas. Zbog Eugeneovog zadatka on i ja posjetili smo mnoge Betele. Dok je on vodio seminare i posjećivao bolnice, ja sam radila u Betelu, najčešće u krojačkoj radionici ili kuhinji.

 Godine 2006. doživjela sam najteži udarac u životu – moj voljeni Eugene je umro. Ne mogu ni opisati koliko mi nedostaje njegova ljubav i podrška. Što mi pomaže da me taj gubitak ne shrva? I dan-danas se trudim ostati bliska s Jehovom tako što mu se molim i redovito čitam njegovu Riječ. Svaki dan slušam jutarnju biblijsku pouku zajedno s betelskom obitelji i pročitam poglavlje iz kojeg je uzet dnevni citat. Osim toga, trudim se biti marljiva na svom zaduženju u Betelu. Naime, radim u krojačkoj radionici i volim taj posao. Nekad sam šivala zavjese za kongresne dvorane u New Jerseyju i New Yorku, a danas služim u Betelu u Fishkillu, gdje i dalje šivam i radim sitne popravke. b

 Ljubav prema Jehovi te poslušnost njemu i njegovoj organizaciji za mene su najvažnije u životu (Hebrejima 13:17; 1. Ivanova 5:3). Sretna sam što smo Eugene i ja cijeli život to smatrali jako vrijednim. Potpuno sam uvjerena da će nas Jehova nagraditi vječnim životom u raju na Zemlji i da ćemo se Eugene i ja opet vidjeti (Ivan 5:28, 29).