Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 110. POGLAVLJE

Posljednji trenuci u hramu

Posljednji trenuci u hramu

MATEJ 23:25–24:2 MARKO 12:41–13:2 LUKA 21:1-6

  • DALJNJE OSUDE VJERSKIM VOĐAMA

  • ISUS PRORIČE RAZORENJE HRAMA

  • SIROMAŠNA UDOVICA PRILAŽE DVA NOVČIĆA

Posljednje trenutke koje je proveo u hramu Isus je iskoristio kako bi razotkrio dvoličnost pismoznanaca i farizeja te ih je otvoreno nazvao licemjerima. Služeći se simboličnim jezikom, kazao im je: “Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i neumjerenosti! Slijepi farizeju, najprije očisti čašu i zdjelu iznutra, da i izvana bude čista” (Matej 23:25, 26). Iako su farizeji strogo pazili na obrednu čistoću i izvanjski dojam, nisu obraćali pažnju na svoju nutrinu niti su čistili svoja simbolična srca.

Njihova je dvoličnost dolazila do izražaja i po tome što su gradili i ukrašavali grobnice proroka, a zapravo su bili “sinovi onih koji su ubijali proroke” (Matej 23:31). To su dokazali time što su pokušali ubiti Isusa (Ivan 5:18; 7:1, 25).

Ukazujući na ono što očekuje te vjerske vođe ako se ne pokaju, Isus im je rekao: “Zmije! Leglo zmijsko! Kako ćete pobjeći osudi gehene?” (Matej 23:33). U Geheni, odnosno obližnjoj dolini Hinomu, spaljivalo se smeće, pa se Isus poslužio tim slikovitim primjerom da bi istaknuo kako pismoznance i farizeje zbog njihovih zlih djela očekuje vječna propast.

Kako će vjerski vođe postupati s Isusovim učenicima, zastupnicima koje je on poslao kao “proroke i mudrace i učitelje”? Isus je tim vođama rekao: “Neke ćete od [mojih učenika] ubiti i staviti na stup, a neke ćete izbičevati u svojim sinagogama i progoniti od grada do grada, da na vas dođe sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednog Abela do krvi Zaharije (...) kojeg ste ubili.” Potom ih je upozorio: “Zaista, kažem vam, sve će to doći na ovaj naraštaj” (Matej 23:34-36). To se i ispunilo 70. godine, kad je rimska vojska razorila Jeruzalem, a na stotine tisuća Židova izgubilo život.

Razmišljanje o strašnoj nevolji koja je trebala snaći grad rastužilo je Isusa. “Jeruzaleme, Jeruzaleme”, s tugom je kazao, “koji ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi! Koliko sam puta htio skupiti djecu tvoju, kao što kvočka skuplja piliće svoje pod krila! A vi niste htjeli. Evo, vaš se dom napušta i ostavlja vama” (Matej 23:37, 38). Mora da su se njegovi slušatelji pitali na koji je “dom” mislio. Zasigurno im je bila nevjerojatna pomisao da bi to mogao biti veličanstveni jeruzalemski hram koji je, kako su smatrali, štitio sam Bog.

Isus je zatim dodao: “Kažem vam, odsada me nećete vidjeti dok ne kažete: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Jehovino!’” (Matej 23:39). Citirao je proročanske riječi iz Psalma 118:26: “Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Jehovino! Blagoslivljamo vas iz doma Jehovina!” Očito je htio reći da, nakon što doslovni hram bude uništen, nitko više neće u Božje ime dolaziti onamo.

Isus je nakon toga otišao u dio hrama gdje su se nalazile posude za priloge. Ljudi su ubacivali novac kroz male otvore na vrhu tih posuda. Isus je promatrao kako narod daje priloge. Bogataši su “ubacivali mnogo”. No Isus je zapazio jednu siromašnu udovicu koja je “ubacila dva novčića” vrlo male vrijednosti (Marko 12:41, 42). Isus je sasvim sigurno znao koliko je Bog bio radostan zbog njenog priloga.

Dozvao je svoje učenike i rekao im: “Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više od svih koji ubacuju novac u posude za priloge.” Kako to? Objasnio im je: “Svi su oni ubacili od viška svojega, a ona je od neimaštine svoje ubacila sve što je imala za život” (Marko 12:43, 44). Ta se udovica po svojim stavovima  i postupcima posve razlikovala od vjerskih vođa!

Kad se 11. nisana približio kraju, Isus je zauvijek otišao iz hrama. Netko od njegovih učenika uzviknuo je: “Učitelju, gledaj! Kakvog li kamenja, kakvog li zdanja!” (Marko 13:1). Njegovo je divljenje bilo sasvim razumljivo jer su hramske zidine bile sagrađene od golemih kamenova, zbog čega se to impresivno zdanje doimalo čvrstim i gotovo neuništivim. Zato su se svi sigurno iznenadili kad je Isus tom učeniku kazao: “Vidiš li ove veličanstvene građevine? Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu, sve će se porušiti” (Marko 13:2).

Rekavši to, Isus i apostoli prešli su dolinu Kidron i uspeli se na Maslinsku goru. U jednom trenutku Isus se našao nasamo s četvoricom svojih apostola — Petrom, Andrijom, Jakovom i Ivanom. S mjesta na kojem su bili pružao se pogled na veličanstveni jeruzalemski hram.