U želji da izbjegnu suočavanje sa stvarnošću ljudi ponekad zavaravaju sami sebe i pribjegavaju sredstvima koja im omogućavaju da nakratko zaborave probleme. Naprimjer neki utočište traže u alkoholu. On im isprva možda pruža izvjesnu dozu samopouzdanja i osjećaj da se mogu nositi sa svakodnevnim brigama. No, dugoročno gledano, oni koji se oslanjaju na alkohol da bi smogli snage za životne izazove štete sami sebi. Može li se to isto reći i kad je u pitanju vjera?

Neki vjeru poistovjećuju s lakovjernošću. Kažu da oni koji oslonac traže u vjeri ne žele misliti svojom glavom niti dopustiti da bilo kakvi dokazi utječu na njihova vjerovanja. Takve osobe smatraju da je vjera u Boga naprosto bijeg od stvarnosti.

Biblija puno govori o vjeri, no nigdje ne potiče svoje čitatelje da budu naivni. Također ona ne opravdava mentalnu lijenost. Baš naprotiv, za ljude koji sve uzimaju zdravo za gotovo kaže da su lakovjerni i da “nasljeđuju ludost” (Mudre izreke 14:15, 18). Bila bi doista prava ludost prihvatiti neku tvrdnju kao točnu, a da prethodno nismo provjerili činjenice! Bilo bi to kao da pokušamo zatvorenih očiju prijeći prometnu ulicu samo zato što nam je netko rekao da to učinimo.

Biblija nipošto ne zagovara slijepo vjerovanje, već, dapače, potiče kršćane da budu oprezni kako ih nitko ne bi prevario (Matej 16:6). Da bi mogli biti na oprezu, važno je da služe Bogu “koristeći svoj razum” (Rimljanima 12:1). Biblija nas potiče da ispitamo dokaze i stvorimo ispravne zaključke koji se temelje na činjenicama. Navest ćemo nekoliko primjera iz zapisa apostola Pavla koji to jasno pokazuju.

Pavao nije htio da njegovi suvjernici vjeruju u Boga samo zato što ih je on na to potaknuo. Stoga je kršćanima u Rimu savjetovao da ispitaju dokaze koji pokazuju da je Bog stvaran. Napisao im je: “[Božja] se nevidljiva svojstva, naime njegova vječna moć i božanstvo, jasno vide još od stvaranja svijeta, budući da se razabiru po onome što je stvoreno, tako da ti ljudi [koji ne priznaju Božju moć] nemaju izgovora” (Rimljanima 1:20). Sličan argument naveo je i u poslanici Hebrejima. “Svaku je kuću netko sagradio”, kazao je, “a Bog je onaj koji je sve sagradio” (Hebrejima 3:4). Isto tako kršćane koji su živjeli u gradu Solunu upozorio je da ne budu lakovjerni. Napisao im je: “Sve ispitujte da se u to uvjerite!” (1. Solunjanima 5:21).

Vjera koja se ne temelji na čvrstim dokazima može biti lažno utočište i navesti osobu da se zavarava ili čak našteti sama sebi. Govoreći o nekim vjernicima svog vremena, Pavao je rekao: “Svjedočim za njih da se revno trude ugoditi Bogu, ali ne znaju točno što je njegova volja” (Rimljanima 10:2). Stoga je vrlo važno poslušati savjet koji je uputio kršćanima u Rimu, napisavši: “Preobrazite [se] obnavljanjem svojega uma, da utvrdite što je Božja volja — što je dobro, ugodno i savršeno” (Rimljanima 12:2). Vjera koja se temelji na dobrom poznavanju Boga nije bijeg od stvarnosti, već “veliki štit” koji nas čuva od emocionalne boli i svega što nam u duhovnom pogledu može štetiti (Efežanima 6:16).