ONI koji nisu izgubili bračnog druga ne mogu razumjeti koliko duboku bol taj gubitak može izazvati. Zapravo, ljudski um ne može odmah prihvatiti tu okrutnu činjenicu, već to ide postupno. Beryl, koja ima 72 godine, nije mogla prihvatiti iznenadnu smrt svog supruga. “To mi se činilo tako nestvarnim”, rekla je. “Nisam mogla vjerovati da se on više nikada neće pojaviti na vratima naše kuće.”

Ljudima kojima je amputiran neki dio tijela ponekad se čini da ga i dalje imaju. Slično tome osobama koje su izgubile bračnog druga ponekad se čini da u mnoštvu ljudi vide svog bračnog druga ili možda uhvate sami sebe kako dobacuju neki usputni komentar osobi koje zapravo nema.

Prijatelji i rodbina često ne znaju kako pomoći onima koji pate zbog takvog gubitka. Poznajete li nekoga kome je umro bračni drug? Kako mu možete pružiti podršku? Što biste trebali znati da biste mogli pomoći udovicama i udovcima da se nose sa svojom tugom? Kako ožalošćenoj osobi možete pomoći da s vremenom ponovno osjeti radost u životu?

Prijatelji i članovi obitelji mogli bi biti žalosni zbog toga što osoba koju vole pati, pa bi je možda u najboljoj namjeri mogli poticati da što prije prestane tugovati. No jedan istraživač koji je proveo istraživanje u kojem je sudjelovalo 700 udovaca i udovica napisao je: “Ne postoji neki određeni rok do kojeg bi ožalošćena osoba trebala prestati tugovati.” Stoga je ne bi trebalo odvraćati od tugovanja, već joj dozvoliti da izrazi svoju tugu bez obzira na to  koliko joj je vremena za to potrebno (1. Mojsijeva 37:34, 35; Job 10:1).

Iako bismo mogli, ako je to prikladno, pomoći oko organiziranja pogreba, ne bismo trebali zaključiti da moramo preuzeti na sebe sve odluke povezane s time. Paul, udovac koji ima 49 godina, rekao je: “Bilo je jako lijepo od onih koji su mi ponudili konkretnu i praktičnu pomoć što su mi ipak dozvolili da odlučujem o stvarima koje sam smatrao važnima. Bilo mi je jako bitno da sve dobro prođe na pogrebu moje supruge. Smatrao sam da je to zadnja stvar koju mogu učiniti za nju kako bih joj iskazao poštovanje.”

Naravno, većina ožalošćenih zahvalna je ako im se u nekoj mjeri pruži pomoć. Eileen, udovica koja ima 68 godina rekla je: “Organiziranje pogreba i sređivanje potrebnih papira nije bio lagan posao za mene budući da nisam bila u stanju bistro razmišljati. Nasreću, moj sin i snaha puno su mi pomogli.”

Isto tako ne bismo se trebali bojati govoriti o umrloj osobi. Beryl, koju smo spomenuli ranije, rekla je: “Prijatelji su mi bili velika podrška. No primijetila sam da su mnogi izbjegavali pričati o Johnu, mom suprugu. To me je pomalo boljelo jer mi se činilo kao da za njih on nikada nije ni postojao.” Udovice i udovci ponekad bi možda željeli otvoreno pričati o svom bračnom drugu. Možemo li se prisjetiti nekog dobrog djela koje je pokojnik učinio ili neke zabavne priče o njemu? Mogli bismo to ispričati ožalošćenoj osobi. Nemojmo dozvoliti da nas strah u tome spriječi. Ako zaključimo da bi to osobi bilo drago čuti, mogli bismo joj reći što smo kod preminuloga jako cijenili i zašto nam nedostaje. To bi joj moglo pomoći da uvidi kako je i drugima žao što njenog bračnog druga više nema (Rimljanima 12:15).

U nastojanju da im pružimo podršku ne bi bilo dobro da ih zaspemo mnoštvom savjeta. Ne bismo smjeli vršiti pritisak na ožalošćenu osobu da prebrzo donosi odluke. * Umjesto toga trebali bismo biti razboriti i upitati se:  Koje praktične korake mogu poduzeti kako bih pomogao prijatelju ili rođaku koji proživljava jedno od najtežih životnih iskustava?

Neposredno nakon smrti bračnog druga ožalošćenom supružniku sigurno će trebati praktična pomoć. Bismo li mu mogli pomoći tako da pripremimo jelo, pružimo smještaj njegovoj rodbini koja je došla na pogreb ili mu pravimo društvo?

Osim toga dobro je imati na umu da se muškarci i žene različito nose s tugom i usamljenošću. Naprimjer u nekim dijelovima svijeta više od polovine udovaca ponovno se oženi za manje od godinu i pol nakon smrti supruge — što je rijedak slučaj kod udovica. Zašto postoje te razlike?

Suprotno uvriježenom mišljenju, nije uvijek slučaj da se muškarci ponovno ožene samo zato da bi zadovoljili svoje fizičke i seksualne potrebe. Muškarci često samo sa svojom ženom mogu otvoreno razgovarati o svojim osjećajima, pa stoga nakon njezine smrti budu jako usamljeni. To djelomično objašnjava zašto mnogi udovci na ponovnu ženidbu gledaju kao na jedini lijek protiv usamljenosti — unatoč opasnosti da prebrzo uđu u novu vezu. S druge strane udovice često lakše nađu emocionalnu podršku kod drugih, iako se ponekad može dogoditi da ih prijatelji njihovih muževa zaborave. Stoga se one lakše mogu nositi s boli koju donosi usamljenost.

Bez obzira na to radi li se o osobi muškog ili ženskog spola, što možemo učiniti kako bismo svom prijatelju ili članu obitelji olakšali teret usamljenosti? Helen, udovica koja ima 49 godina, rekla je: “Mnogi imaju najbolje namjere, ali nemaju dovoljno inicijative. Često kažu: ‘Reci mi ako ti ikako mogu pomoći.’ No jako mi je drago kad mi netko jednostavno kaže: ‘Idem u kupovinu. Hoćeš li ići sa mnom?’” Paul, čija je žena umrla od raka, objasnio je zašto mu je bilo drago kad bi ga drugi pozvali u goste. Rekao je: “Ponekad čovjek nije baš raspoložen za druženje ili ne želi razgovarati o svojoj situaciji. No nakon večeri provedene u društvu, osjećaš se puno bolje. Nisi više tako usamljen. Znaš da je drugima doista stalo do tebe, pa ti je lakše podnijeti samoću.” *

Helen se sjeća da joj je emocionalna podrška bila najpotrebnija onda kad se većina njenih  rođaka vratila svojim svakodnevnim obavezama. Rekla je: “U početku su prijatelji i rođaci stalno uz tebe, no potom se njihovi životi vrate u normalu. Ali ne i tvoj život.” Imajući to na umu, pravi prijatelji će ožalošćenoj osobi biti na raspolaganju te će joj i kasnije pružati podršku.

Udovcu ili udovici možda će društvo biti naročito potrebno na određene datume, kao što je godišnjica braka ili smrti bračnog druga. Eileen, koju smo ranije spomenuli, rekla je da joj sin, koji je već odrastao, pomaže da izdrži samoću koju osjeća na svoju godišnjicu braka. “Svake godine moj sin Kevin provede sa mnom taj dan. Izvede me na ručak. To je nešto što svake godine radimo zajedno, kao mama i sin.” Zašto ne biste zabilježili datume kad neki član vaše obitelji ili prijatelj koji je izgubio bračnog druga proživljava naročito teške trenutke? Mogli biste organizirati da vi ili netko drugi provedete s njim taj posebno težak dan (Mudre izreke 17:17).

Neki su uvidjeli da im oni koji su i sami izgubili bračnog partnera mogu pružiti utjehu. Annie, koja je već osam godina udovica, ovako je opisala koliko joj je značilo druženje s jednom drugom udovicom: “Njezina ustrajnost ostavila je dubok dojam na mene i ohrabrila me da idem dalje.”

Nakon što prebrode početno razdoblje tugovanja, udovice i udovci mogu drugima biti izvor utjehe i nade. Dvjema udovicama koje se spominju u Bibliji, mladoj ženi po imenu Ruta i njezinoj svekrvi Naomi, puno je značila podrška koju su pružale jedna drugoj. Taj dirljiv biblijski izvještaj opisuje kako im je međusobna podrška pomogla da prebrode tugu i da se lakše nose s teškim situacijama s kojima su se suočile (Ruta 1:15-17; 3:1; 4:14, 15).

Iako osobe koje su izgubile bračnog druga žele sačuvati uspomene na njega, da bi se vratile u svakodnevicu, trebaju se brinuti i za svoje trenutne potrebe. Mudri kralj Salamun rekao je da postoji “vrijeme kad se plače”. No isto tako je rekao da postoji i “vrijeme kad se liječi”, odnosno kad zacjeljuju rane (Propovjednik 3:3, 4).

Paul, kojeg smo ranije spomenuli, opisao je kako je teško onima koji su ostali bez bračnog druga oteti se želji da žive u prošlosti. “Moja žena i ja bili smo poput dva mlada stabla koja su se ispreplela dok su rasla. No onda je jedno stablo uvenulo i nestalo, pa je ovo drugo ostalo osakaćeno. Bilo je čudno odjednom biti posve sam.” Iz lojalnosti prema svom preminulom bračnom drugu neki ne žele prestati živjeti u prošlosti. Drugi se boje da će izdati svog bračnog druga ako se malo zabave, pa se ne žele družiti s drugima. Kako možemo taktično pomoći onima koji su izgubili svog bračnog partnera da im rane zacijele — da nastave sa svojim životom?

Prvi korak mogao bi biti pomoći ožalošćenoj osobi da izrazi svoje osjećaje. Herbert, koji je već šest godina udovac, rekao je: “Jako puno mi je značilo kad bi oni koji su me došli posjetiti mirno sjedili i slušali me dok sam im pričao o svojim uspomenama ili o nečemu što me u tom trenutku mučilo. Siguran sam da nisam uvijek bio najugodnije društvo, ali doista sam cijenio što su bili suosjećajni prema meni.” Paula je osobito dirnulo to što ga je jedan prijatelj, koji je bio vrlo zrela osoba, redovito pitao kako se nosi sa svojom situacijom. On kaže: “Bilo mi je drago što mi je uvijek pristupao iskreno i obzirno, pa sam mu često pričao o tome kako se osjećam” (Mudre izreke 18:24).

Kad izrazi negativne osjećaje koje možda ima, kao što su kajanje, krivnja ili ljutnja, ožalošćena osoba čini važan korak prema prihvaćanju svojih novih okolnosti. To što je kralj David izlio srce osobi u koju je imao najviše povjerenja, Jehovi Bogu, omogućilo mu je da  smogne snage da se “podigne” i prihvati tužnu činjenicu da je njegovo dijete umrlo (2. Samuelova 12:19-23).

Iako to u početku nije lako, osoba koja je izgubila bračnog partnera s vremenom se treba vratiti svojim svakodnevnim obavezama. Biste li je mogli uključiti u neke svoje svakodnevne aktivnosti, naprimjer povesti je u kupovinu ili šetnju? Biste li je mogli zamoliti da vam pomogne u nekom poslu? To je još jedan dobar način na koji se udovcima ili udovicama može pomoći da se izvuku iz osame. Naprimjer možda vam mogu pričuvati djecu ili pokazati kako se pravi neko jelo koje znaju dobro pripremiti. Isto tako možda vam mogu pomoći oko nekih popravaka u kući. Osim što im se na taj način pruža prilika da se bave nekom stimulativnom aktivnošću, takve prilike mogu ožalošćene osobe podsjetiti da njihov život još uvijek ima smisla.

Kad se ožalošćena osoba uspije otvoriti i razgovarati s drugima, mogla bi malo-pomalo početi ponovno uživati u životu, pa čak i postaviti sebi nove ciljeve. Tako je bilo u slučaju Yonette, 44-godišnje udovice koja ima djecu. Ona je ispričala: “Bilo mi je jako teško vratiti se svakodnevnim obavezama. S teškom sam mukom obavljala kućanske poslove, vodila brigu o financijama te se brinula za svoje troje djece.” Ipak, Yonette je s vremenom naučila bolje se organizirati i kvalitetnije komunicirati sa svojom djecom. Osim toga naučila je prihvaćati pomoć bliskih prijatelja.

Da bi mogli pomoći ožalošćenima, prijatelji i članovi obitelji moraju imati realna očekivanja. Oporavak i raspoloženje ožalošćenih pojedinaca može mjesecima, pa čak i godinama, varirati između razdoblja relativne vedrine i iznenadne potištenosti. Zasigurno, “bol u srcu” može biti vrlo jaka (1. Kraljevima 8:38, 39).

Onome tko je ostao bez bračnog druga možda je tijekom takvih teških perioda potrebno da ga netko takoreći pogurne u pravom smjeru kako se ne bi udaljio od stvarnosti i povukao sam u sebe. Takva je podrška pomogla mnogim udovicama i udovcima da svoj život usmjere u drugom pravcu. Claude, udovac koji ima 60 godina i služi kao punovremeni propovjednik dobre vijesti u Africi, rekao je: “Bez obzira na bol zbog gubitka bračnog druga, život je i dalje dragocjen dar.”

Nakon smrti bračnog druga život više nije isti. Ipak, oni koji nakon smrti voljene osobe nastave živjeti mogu puno toga dati drugima (Propovjednik 11:7, 8).