Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 Pismo iz Papue Nove Gvineje

Koraljni greben u oblacima

Koraljni greben u oblacima

U UTORAK u pet sati ujutro moja žena i ja iz Laea smo krenuli u Lengbati, selo na Mount Rawlinsonu u provinciji Morobe (Papua Nova Gvineja), kako bismo posjetili grupu Jehovinih svjedoka koji ondje žive.

Dan je bio vrlo sparan. Uzletjeli smo avionom jednomotorcem u koji stane samo četiri osobe, a let je trajao svega pola sata. Na takvim letovima ja obično sjedim kraj pilota te razgovaram s njim pomoću slušalica s mikrofonom, nadglasavajući se s bukom motora. Pilot mi je pokazivao instrumente na svojoj komandnoj ploči i objašnjavao čemu služe šaleći se da ću ja morati preuzeti upravljanje avionom ako se njemu nešto dogodi. To me odmah podsjetilo na iskustvo jednog drugog putujućeg propovjednika Jehovinih svjedoka koji živi ovdje na Papui Novoj Gvineji. Pilot je usred leta izgubio svijest, pa je avion kružio zrakom vođen autopilotom sve dok pilot nije došao k sebi i bio u stanju spustiti ga na zemlju. Na svu sreću, naš je let prošao glatko i bez problema.

Jedno vrijeme letjeli smo duž planinskog lanca, a zatim smo iznenada skrenuli i prošli kroz otvor u oblacima te preletjeli jedan planinski vrh, udaljeni od njega jedva stotinjak metara. Pred nama se ukazalo selo Lengbati, skupina kuća s travnatim krovovima koje su sagrađene od materijala tipičnih za taj kraj. Dok smo letjeli iznad poljskog aerodroma, pilot ga je promatrao kako bi provjerio u kakvom je stanju i uvjerio se da na njemu seoska djeca ne igraju nogomet. Osim toga provjeravao je jesu li svinje napravile rupe u njemu otkako je zadnji put bio ovdje. Skrećući prema dolini, rekao je: “Izgleda dobro, pokušat ćemo sletjeti.” Napravili smo krug i sletjeli na taj mali poljski aerodrom koji su seljani načinili tako što su usjekli planinu, a nedavno su ga prekrili drobljenim koraljnim vapnencem iz obližnjih stijena.

Kad sam prije dolazio ovamo, promatrao sam stijene od koraljnog vapnenca i pitao se koliko je negdje star taj planinski lanac. Koliko su samo snažne morale biti sile koje su taj nekadašnji koraljni greben dug nekoliko stotina kilometara istisnule iz mora i uzdignule ga četiri kilometra uvis! Izašavši iz aviona, kročili smo na, kako ja to volim reći, “koraljni greben u oblacima”.

Kad su čuli kako avion slijeće na aerodrom, seljani su se po svom običaju sjatili sa svih strana. Nakon što je pilot ugasio motor, jedan je čovjek istupio iz mnoštva i prišao avionu. Bio je to Zung, jedan od muškaraca koji su u Lengbatiju zaduženi za organiziranje tjednih sastanaka Jehovinih svjedoka, kakvi se održavaju  u cijelom svijetu. U selu ga svi znaju kao čestitog, poštenog i pouzdanog čovjeka. On sam kaže da je takav zato što se u svom životu drži biblijskih moralnih mjerila. Pozdravivši njega i druge Jehovine svjedoke koji su nas dočekali, otišli smo s njima niz planinu. Djeca koja su išla iza nas gorljivo su se raspravljala tko će nam od njih nositi prtljagu.

Stigli smo u drvenu kućicu koju su Jehovini svjedoci iz tog sela sagradili za putujućeg propovjednika koji k njima dolazi otprilike svakih šest mjeseci. Iako je Papua Nova Gvineja tropska zemlja, ovdje zbog velike nadmorske visine zna biti dosta hladno. Kad noću upalimo petrolejsku svjetiljku, često vidimo kako se oblaci — koji se u poslijepodnevnim satima iz doline polako podižu uz planinu — uvlače u kuću kroz otvore između dasaka u podu. Čudno nam je što moramo obući skijašku jaknu i traperice kako bismo se ugrijali, a prije svega nekoliko sati dolje na moru znojili smo se na tropskoj vrućini.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća jedan je čovjek iz tog sela počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima u Laeu. Kad se vratio u svoje selo, on i još nekoliko ljudi sagradili su malu dvoranu za sastanke, na koju su bili jako ponosni. No tada je pastor tamošnje luteranske crkve sa svojim pristašama spalio dvoranu do temelja. Oni su oholo tvrdili da je to isključivo luteranski kraj. Kasnije su Jehovini svjedoci unatoč neprestanom protivljenju sagradili drugu dvoranu i sada u Lengbatiju ima pedesetak revnih objavitelja dobre vijesti. Neki od onih koji su se prije protivili Jehovinim svjedocima sada i sami revno propovijedaju.

U današnje vrijeme seljani često srdačno primaju Jehovine svjedoke kad ih oni posjećuju kako bi ih poučavali o Bibliji. Iako samo mali broj seljana zna čitati, većina ovdašnjih Jehovinih svjedoka naučila je čitati kako bi drugima mogli prenositi dobru vijest iz Biblije. Sastancima koji se svaki tjedan održavaju u njihovoj dvorani prisustvuje čak 200 osoba.

U selu nema struje. Navečer se obično svi stisnemo jedni uz druge oko ognjišta na kojem se priprema hrana. Zajedno jedemo, razgovaramo i smijemo se. Srdačan osmijeh koji se u svjetlosti vatre ocrtava na licima naših prijatelja jasno pokazuje da su radosni zbog toga što služe Jehovi. Kako noć odmiče, oni obično jedan za drugim iz vatre uzimaju bombom — komad goruće palmine grane — nadajući se da će gorjeti dovoljno dugo kako bi im cijelim putem obasjavao stazu dok se kroz šumu vraćaju kući.

Na putu do kuće uvijek iznova uživamo u tišini koja ovdje vlada. Okruženi smo samo zvucima prirode. Prije odlaska na spavanje obično još jednom pogledamo vedro noćno nebo i divimo se mnoštvu zvijezda koje se odavde može vidjeti.

Tjedan je brzo prošao i polako se spremamo za povratak kući. Još ćemo jednu prohladnu noć provesti u oblacima Lengbatija, a potom će nas avion vratiti na obalu, natrag u vrućinu i sparinu.