U PROTEKLIH nekoliko stoljeća izumrlo je najmanje pola svih svjetskih jezika. Jezik postaje mrtav kad više nema ljudi kojima je taj jezik materinji. U tom se smislu latinski obično naziva “mrtvim jezikom”, premda ga mnogi još uvijek uče, a i dalje je službeni jezik Vatikana.

Latinski je usto i jezik na koji su prevedeni neki od najznačajnijih prijevoda Biblije. Mogu li Biblije prevedene na jezik koji danas malo tko razumije ipak biti “žive” i utjecati na ljude koji danas čitaju Bibliju? Zanimljiva povijest nastanka tih prijevoda pomaže nam odgovoriti na to pitanje.

Glavni jezik kojim su se Rimljani služili bio je latinski. No apostol Pavao je poslanicu kršćanima u Rimu napisao na grčkom. * To nije bio problem budući da su mnogi Rimljani govorili oba jezika. S obzirom na to da su mnogi od njih došli iz dijelova Male Azije u kojima se govorilo grčki, Rim je, prema mišljenju nekih, postao takoreći grčki grad. U različitim dijelovima Rimskog Carstva govorili su se različiti jezici, no kako se Carstvo širilo, tako je sve više ljudi govorilo latinski. Zbog toga se Sveto pismo počelo prevoditi s grčkog na latinski. Izgleda da su prvi prijevodi nastali u drugom stoljeću nove ere u sjevernoj Africi.

Različiti biblijski tekstovi koji su bili prevedeni na latinski poznati su kao starolatinski prijevod, odnosno Vetus Latina. Danas nije dostupan nijedan drevni rukopis koji bi sadržavao latinski prijevod cijele Biblije. Dijelovi Vetus Latine koji su ostali sačuvani do danas i dijelovi koje su citirali stari pisci ukazuju na to da taj prijevod nije bio jedno jedinstveno djelo. Umjesto toga očito se radilo o prijevodima koje je napravilo nekoliko prevoditelja koji su radili zasebno, u različito vrijeme i na različitim mjestima. Dakle Vetus Latina nije jedan prijevod, nego, zapravo, zbirka prijevoda s grčkog.

Budući da su se različiti pojedinci na svoju ruku upuštali u prevođenje dijelova Biblije na latinski, to je stvorilo priličnu zbrku. Krajem četvrtog stoljeća nove ere katolički teolog Augustin rekao je da smatra kako se “svatko kome je u ruke dospio kakav grčki rukopis i tko je mislio da imalo pozna ta dva jezika odvažio prevoditi” Bibliju na latinski. Augustin i još neki njegovi suvremenici smatrali su da postoji previše prijevoda, i to upitne točnosti.

Čovjek koji je pokušao stati na kraj toj prevodilačkoj zbrci zvao se Jeronim. On je 382. postao tajnik rimskog biskupa Damasa, koji ga je zadužio da revidira latinski prijevod Evanđelja, a on je taj posao završio  za samo nekoliko godina. Nakon toga započeo je s revizijom latinskog prijevoda drugih biblijskih knjiga.

Jeronimov prijevod, koji je kasnije nazvan Vulgata, temeljio se na nekoliko različitih izvora. Psalme je Jeronim preveo na temelju Septuaginte, grčkog prijevoda hebrejskih knjiga Biblije koji je bio dovršen u drugom stoljeću prije nove ere. Osim toga revidirao je Evanđelja, te je velik dio hebrejskih knjiga Biblije preveo izravno s hebrejskog. Ostatak Biblije vjerojatno su revidirali drugi. Kasnije su u Jeronimovu Vulgatu bili uvršteni i neki dijelovi Vetus Latine.

Jeronimov prijevod u početku nije izazvao pretjerano oduševljenje. Kritizirao ga je čak i Augustin. No Vulgata je malo-pomalo postala najprihvaćenija jednosveščana Biblija. U osmom i devetom stoljeću teolozi Alkuin i Teodulf ispravili su jezične i tekstualne pogreške koje su se uslijed učestalog prepisivanja uvukle u Jeronimov prijevod. Neki drugi su njegov tekst podijelili na poglavlja, čime se olakšalo korištenje Biblije. Nakon što je izumljen tisak pomičnim slovima, Jeronimova Vulgata bila je prva Biblija koja je bila tiskana.

Godine 1546. na Tridentskom koncilu Katolička je crkva prvi put Jeronimov prijevod nazvala Vulgatom. Na koncilu je ta Biblija proglašena “autentičnom” i time je postala službeni prijevod Katoličke crkve. Tom je prilikom zatražena i revizija prijevoda. Reviziju su trebale nadgledati posebne komisije, ali papa Siksto V, koji nije mogao dočekati da se ona dovrši i koji je očito bio previše uvjeren u vlastite sposobnosti, odlučio ju je sam dovršiti. Njegovo revidirano izdanje tek se počelo tiskati kad je on 1590. umro. Kardinali su odmah odbacili njegov prijevod jer je, po njihovom mišljenju, bio pun pogrešaka te su obustavili daljnje tiskanje.

 Novi prijevod koji je objavljen 1592. za vrijeme pape Klementa VIII. kasnije je prozvan Siksto-Klementina. To je izdanje dugi niz godina bilo službeni prijevod Katoličke crkve. Osim toga ono je služilo kao temelj za katoličke prijevode na druge jezike, kao što je hrvatski prijevod Matije Petra Katančića iz 1831.

Nakon što su objavljena poboljšana, kritička izdanja biblijskog teksta, u 20. stoljeću postalo je jasno da Vulgatu, kao i druge prijevode, treba revidirati. S tim je ciljem Katolička crkva 1965. osnovala Komisiju za Novu Vulgatu i ovlastila je da revidira latinski prijevod na temelju novih spoznaja o izvornom biblijskom tekstu. Novi tekst trebao se koristiti u katoličkom bogoslužju na latinskom jeziku.

Prvi dio novog prijevoda objavljen je 1969, a 1979. papa Ivan Pavao II. odobrio je Novu Vulgatu (koja se još naziva i Neovulgata). U prvom se izdanju Božje ime Jahve (latinski: Iahveh) nalazilo u nekoliko redaka, naprimjer u 2. Mojsijevoj 3:15 i 6:3. A zatim se u drugom službenom izdanju objavljenom 1986. komisija, prema riječima jednog njenog člana, “pokajala” što je koristila Božje ime, “te je ponovno Iahveh zamijenjen izrazom Dominus [‘Gospodin’]”.

Kao što se prije mnogo stoljeća kritiziralo Vulgatu, tako i danas mnogi kritiziraju Novu Vulgatu, čak i katolički bibličari. Premda se u početku naglašavao ekumenski karakter tog prijevoda, mnogi smatraju da je on zapravo prepreka vjerskom dijalogu, naročito zato  što se zahtijeva da se prevoditelji njime služe pri prevođenju Biblije na druge jezike. U Njemačkoj se Nova Vulgata našla u središtu polemike između protestanata i katolika u vezi s revizijom jednog ekumenskog prijevoda. Protestanti su optuživali katolike da inzistiraju na tome da se novi prijevod prilagodi Novoj Vulgati.

Premda se latinski jezik danas više ne govori, latinska je Biblija izravno i neizravno utjecala na milijune čitatelja. Ona je oblikovala vjersku terminologiju u mnogim jezicima. No na kojem se god jeziku čitala, Božja je Riječ “živa i djelotvorna” te mijenja živote milijuna ljudi koji nastoje živjeti u skladu s njenim dragocjenim učenjima i žele biti poslušni Bogu (Hebrejima 4:12).