PRIJE nekoliko godina, Roald i njegova žena Elsebeth, koji su tada imali skoro 50 godina, vodili su ugodan život u Bergenu, koji je po veličini drugi grad u Norveškoj. Zajedno sa svojom djecom Isabel i Fabianom revno su služili u skupštini. Roald je služio kao starješina, Elsebeth kao pionir, a Isabel i Fabian bili su uzorni objavitelji.

No u rujnu 2009. obitelj je odlučila isprobati nešto potpuno drugačije — tjedan dana propovijedati na udaljenom području. Stoga su Roald i Elsebeth zajedno s Fabianom, koji je tada imao 18 godina, otputovali na poluotok Nordkyn u pokrajini Finnmarku, koja se nalazi na krajnjem sjeveru Norveške. U selu Kjøllefjordu propovijedali su s drugom braćom i sestrama koji su također došli svjedočiti na tom udaljenom području. Roald kaže: “Na početku tjedna bio sam prilično zadovoljan što sam uspio organizirati svoje poslove tako da mogu cijeli tjedan sudjelovati u toj posebnoj aktivnosti.” No nešto kasnije tog tjedna Roaldovo zadovoljstvo iznenada je splasnulo. Što se dogodilo?

Dogodilo se nešto posve neočekivano. Roald o tome kaže: “Mario, pionir koji služi u Finnmarku, upitao nas je da li bismo se htjeli preseliti u grad Lakselv i pomagati tamošnjoj skupštini koja ima 23 objavitelja.” Roald je bio zatečen tim pitanjem. On kaže: “Elsebeth i ja razmišljali smo o tome da se preselimo na neko područje gdje je veća potreba, no to smo planirali učiniti kasnije, kad nam djeca odu od kuće.” Međutim, već nakon nekoliko dana propovijedanja na tom udaljenom području Roald je vidio da ljudi koji ondje žive doista žele upoznati Jehovu. Trebalo im je pomoći, i to odmah, a ne kasnije. “To me pitanje uznemirilo, čak nisam mogao spavati nekoliko noći”, kaže on. Mario je Roalda i njegovu obitelj odvezao u Lakselv, koji se nalazi otprilike 240 kilometara južno od Kjøllefjorda. Želio je da sami vide tu malu skupštinu.

Andreas, jedan od dvojice starješina u Lakselvu, pokazao im je dvoranu i grad. Braća su ih srdačno dočekala i rekla Roaldu i Elsebeth da bi im bilo jako drago da se kao obitelj dosele u njihov grad i pomognu im propovijedati dobru vijest. Andreas je sa smiješkom na licu rekao da je Roaldu i Fabianu već dogovorio razgovor za posao. Kako su oni na to reagirali?

Fabianova prva reakcija bila je: “Ne želim se preseliti ovamo.” Nije mu se sviđala pomisao da napusti svoju skupštinu i prijatelje s kojima je odrastao te da živi u nekom malom gradu. Osim toga, još je trebao završiti školovanje za električara. S druge strane, kad je Isabel, koja je tada imala 21 godinu, saznala za to da bi se mogli preseliti, ushićeno je rekla: “To sam oduvijek željela!” No kasnije se počela dvoumiti. Ona kaže: “Kad sam malo bolje razmislila, počela sam se pitati je li to stvarno dobra ideja. Hoće li mi nedostajati prijatelji? Bi li bilo bolje da ostanem u svojoj skupštini gdje sve već dobro funkcionira i u kojoj mi je sve poznato?” Kako je Elsebeth reagirala na poziv da se presele? Ona kaže: “Smatrala sam da je to zadatak koji je naša obitelj dobila od Jehove, ali razmišljala sam i o našoj kući koju smo nedavno bili renovirali te o svim stvarima u njoj koje smo stekli u proteklih 25 godina.”

Kad je završio taj posebni tjedan, Roald i njegova obitelj vratili su se u Bergen, no nisu mogli prestati misliti na svoju braću i sestre u Lakselvu, udaljenom oko 2 100 kilometara. “Puno sam se molila Jehovi”, kaže Elsebeth, “i ostala sam u kontaktu s prijateljima koje smo ondje upoznali. Jedni drugima slali smo fotografije i iskustva iz službe.” Roald kaže: “Trebalo mi je vremena da se saživim s idejom o preseljenju. Osim toga, morao sam razmisliti je li to uopće izvedivo. Od čega ćemo živjeti? Puno sam se molio Jehovi i razgovarao sa svojom obitelji i iskusnom braćom.” Fabian kaže: “Što sam više razmišljao o tome, sve mi je bilo jasnije da zapravo nemam pravi razlog da ne pristanem. Često sam se molio Jehovi i u meni je sve više rasla želja da se preselim.” Što je bilo s Isabel? Kako bi se što bolje pripremila za preseljenje na novo područje, počela je u svom gradu služiti kao pionir. Nakon šest mjeseci pionirske službe, tijekom kojih je posvetila mnogo vremena osobnom proučavanju Biblije, bila je spremna za taj veliki korak.

Budući da su svi u obitelji imali sve veću želju da se presele na područje gdje je potrebno više objavitelja, poduzeli su određene korake kako bi ostvarili taj cilj. Roald je imao dobro plaćen posao koji je jako volio, no ipak je upitao šefa može li dobiti godinu dana neplaćenog dopusta. Međutim, šef mu je predložio da dva tjedna radi, a zatim šest tjedana bude slobodan. “Plaća mi se drastično smanjila, ali sve je dobro funkcioniralo”, kaže Roald.

Elsebeth kaže: “Muž me zamolio da nam pokušam pronaći kuću u Lakselvu i da iznajmim našu kuću u Bergenu. Za to je trebalo dosta truda i vremena, no uspjeli smo sve srediti.” Ona nastavlja: “Djeca su nakon nekog vremena pronašla honorarni posao i pomagala u podmirivanju troškova za hranu i prijevoz.”

Isabel kaže: “Budući da je grad u koji smo se preselili malen, najveći mi je problem bio pronaći posao  kako bih se mogla uzdržavati i biti pionir. Ponekad mi se činilo da neću uspjeti.” Pa ipak, budući da je bila spremna raditi neke manje, honorarne poslove, imala je dovoljno novca za svoje životne troškove. Tijekom prve godine radila je čak devet poslova. Što je poduzeo Fabian? “Da bih završio školovanje za električara, još sam morao obaviti stručnu praksu. Odradio sam je u Lakselvu. Kasnije sam položio završni ispit i počeo raditi skraćeno radno vrijeme kao električar.”

Marelius i njegova žena Kesia također su željeli služiti na području gdje je potrebno više objavitelja. Marelius, koji sada ima 29 godina, kaže: “Govori i intervjui o pionirskoj službi koje smo slušali na kongresima potaknuli su me da razmislim mogu li proširiti svoju službu.” Međutim, Kesia, koja danas ima 26 godina, nije mogla zamisliti da se odseli daleko od obitelji. “Bila mi je strašna i sama pomisao da moram živjeti daleko od ljudi koje volim”, kaže ona. Pored toga, Marelius je morao raditi puno radno vrijeme kako bi otplatili kredit za kuću. On kaže: “Puno smo se molili Jehovi da nam pomogne učiniti potrebne promjene da bismo se mogli preseliti i na koncu smo uz njegovu pomoć u tome i uspjeli.” Najprije su počeli više proučavati Bibliju. Zatim su prodali kuću i dali otkaz te se u kolovozu 2011. preselili u Altu, grad na sjeveru Norveške. Da bi se mogli uzdržavati u pionirskoj službi, Marelius radi kao knjigovođa, a Kesia radi u jednoj trgovini.

Knuta i njegovu ženu Lisbeth, koji imaju oko 35 godina, jako su se dojmili izvještaji iz Godišnjaka o braći koja služe ondje gdje je veća potreba za objaviteljima dobre vijesti. “Ta su nas iskustva ponukala da počnemo razmišljati o službi u stranoj zemlji”, kaže Lisbeth, “no nisam se mogla odlučiti na to jer sam mislila da to nije za obične ljude kao što sam ja.” Unatoč tome, poduzeli su neke korake kako bi ostvarili svoj cilj. Knut kaže: “Prodali smo stan i preselili se mojoj majci da uštedimo nešto novca. Da bismo si lakše predočili kako je služiti u stranoj zemlji, kasnije smo se preselili na godinu dana u jednu englesku skupštinu u Bergenu, gdje smo živjeli kod Lisbethine majke.” Nedugo nakon toga Knut i Lisbeth bili su spremni preseliti se — i to ni manje ni više nego u Ugandu! Svake godine vrate se u Norvešku na dva mjeseca kako bi ondje radili. Na taj način uspiju zaraditi dovoljno novca da se preostali dio godine mogu potpuno posvetiti propovijedanju u Ugandi.

Kako sada izgleda život ovih revnih propovjednika? Roald za svoju obitelj kaže: “Ovdje puno više vremena provodimo zajedno nego u Bergenu. Još smo se više zbližili. Pravi je blagoslov promatrati našu djecu kako duhovno napreduju.” On dodaje: “Osim toga, više nismo toliko opterećeni  materijalnim stvarima. One nisu toliko važne koliko smo nekad mislili.”

Elsebeth je uvidjela da treba naučiti novi jezik. Zašto? Zato što se na području skupštine Lakselv nalazi selo Karasjok, koje je smješteno u samom srcu područja na kojem živi narod Saami. Pripadnici tog naroda od starine žive u sjevernom dijelu Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Kako bi lakše razgovarala s tim starosjediocima, Elsebeth je upisala tečaj saamskog jezika. Sada se već može sporazumijevati na tom jeziku. Sviđa li joj se služiti na novom području? S osmijehom na licu ona kaže: “Vodim šest biblijskih tečajeva. Gdje bih radije bila nego ovdje?”

Fabian, koji sada služi kao pionir i sluga pomoćnik, kaže da su on i Isabel uspjeli ohrabriti troje tinejdžera u svojoj novoj skupštini da više sudjeluju u skupštinskim aktivnostima. Sada su sve troje revni u službi. Ustvari, dvoje ih se krstilo i u ožujku 2012. služili su kao pomoćni pioniri. Jedna tinejdžerica iz te grupe koja je bila duhovno oslabila zahvalila je Fabianu i Isabel što su joj pomogli da se “ponovno pokrene”. Fabian kaže: “Jako me dirnulo kad je to rekla. Divno je kad nekome možeš pomoći!” Isabel kaže: “Na ovom području doista sam iskušala i vidjela koliko je dobar Jehova” (Psal. 34:8). Ona dodaje: “Da stvar bude još bolja, pravi je užitak ovdje služiti!”

Marelius i Kesia sada imaju niži životni standard, ali vode bogatiji život. Skupština u Alti, u koju su se preselili, sada ima 41 objavitelja. Marelius kaže: “Kad se osvrnemo unatrag, lijepo je vidjeti koliko nam se život promijenio. Zahvalni smo Jehovi što mu možemo ovdje služiti kao pioniri. Ništa nas ne može toliko usrećiti!” Kesia dodaje: “Naučila sam se više oslanjati na Jehovu, a on se dobro brine za nas. Shvatila sam da sad kad živim daleko od svoje obitelji još više cijenim trenutke koje provedemo zajedno. Nikad nisam požalila zbog odluke koju smo donijeli.”

A kako su se Knut i Lisbeth snašli u Ugandi? Knut kaže: “Trebalo nam je vremena da se prilagodimo novoj sredini i kulturi. S vremena na vrijeme dogodi se da ostanemo bez vode ili struje ili da imamo problema s probavom. No s druge strane, imamo biblijskih tečajeva koliko god želimo!” Lisbeth kaže: “Samo pola sata od mjesta gdje živimo nalaze se područja na kojima se nikada nije propovijedala dobra vijest. No kad odemo onamo, pronalazimo ljude koji čitaju Bibliju. Oni nas mole da ih poučavamo. Radost koju osjećamo dok poučavamo te ponizne ljude biblijskoj istini ne može se ni sa čim usporediti!”

Naš Vođa Isus Krist sigurno je presretan kad s neba promatra kako se propovjedničko djelo koje je on započeo sve više širi diljem Zemlje. Svi Božji sluge istinski su radosni što mogu revno propovijedati i izvršavati Isusovu zapovijed: “Načinite učenike od ljudi iz svih naroda!” (Mat. 28:19, 20).