Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 ŽIVOTNA PRIČA

Učio sam od drugih i doživio divne blagoslove

Učio sam od drugih i doživio divne blagoslove

KAD sam bio mlad, nije mi bilo lako ići u službu propovijedanja. Kasnije u životu dobivao sam zadatke za koje sam mislio da ih neću znati dobro obavljati. Ispričat ću vam kako su mi neka braća pružila izvrstan primjer i pomogla mi da nadvladam svoje strahove te doživim divne blagoslove tijekom 58 godina punovremene službe.

Rodio sam se u gradu Quebecu, u istoimenoj kanadskoj pokrajini u kojoj se govori francuski. Moji roditelji Louis i Zélia odgajali su me s puno ljubavi. Otac je po prirodi bio povučen i puno je čitao. Ja sam volio pisati i nadao sam se da ću jednog dana postati novinar.

Kad sam imao oko 12 godina, u posjet su nam došli Rodolphe Soucy, očev kolega s posla, i jedan njegov prijatelj. Obojica su bili Jehovini svjedoci. Nisam baš puno znao o njihovoj religiji, a nije me ni puno zanimala. Ipak, jako mi se svidjelo to što su pomoću Biblije na taktičan i logičan način odgovarali na naša pitanja. I mojim se roditeljima to jako dopalo, pa smo prihvatili biblijski tečaj.

Ja sam u to vrijeme pohađao jednu katoličku školu. Ponekad bih s drugima u razredu razgovarao o onome što sam naučio na biblijskom tečaju. Nakon nekog vremena za to su doznali naši učitelji, koji su bili svećenici. Jedan od njih okomio se na mene pred cijelim razredom. Umjesto da pomoću Biblije dokaže kako ono što govorim nije istina, optužio me da sam buntovnik! Iako je to bilo vrlo neugodno iskustvo, na koncu se pokazalo kao pravi blagoslov. Shvatio sam da se vjerska učenja koja zastupa moja škola ne slažu s onim što kaže Biblija. Postalo mi je jasno da ondje nemam što tražiti. Tako sam se uz dopuštenje svojih roditelja premjestio u drugu školu.

KAKO SAM ZAVOLIO SLUŽBU PROPOVIJEDANJA

Nastavio sam proučavati Bibliju, ali nisam baš dobro duhovno napredovao jer sam se bojao propovijedati od vrata do vrata. Katolička crkva snažno je utjecala na ljude i  oštro se protivila našoj propovjedničkoj aktivnosti. U tome ju je podupirao njen bliski politički saveznik, premijer Maurice Duplessis. Uz njegovu podršku protivnici su diljem Quebeca maltretirali Jehovine svjedoke i čak ih fizički napadali. U to vrijeme trebao si biti itekako hrabar da bi propovijedao dobru vijest.

No brat John Rae, koji je završio deveti razred škole Gilead, pomogao mi je nadvladati strah. Taj vješt i iskusan propovjednik bio je vrlo blag, ponizan i pristupačan. Rijetko me kad izravno savjetovao, no jako me puno naučio pružajući mi dobar primjer. John se mučio s francuskim, pa sam često išao s njim u službu i pomagao mu u komunikaciji s ljudima. Druženje s Johnom pomoglo mi je da napokon čvrsto odlučim postati Jehovin svjedok. Krstio sam se 26. svibnja 1951., deset godina nakon što sam prvi put došao u kontakt s Jehovinim svjedocima.

(A) Brat John Rae koji mi je svojim dobrim primjerom pomogao da pobijedim strah od propovijedanja od kuće do kuće (B) Ja u mlađim danima

Članovi naše male skupštine u Quebecu većinom su bili pioniri. Oni su me svojim dobrim primjerom potaknuli da i sam postanem pionir. U ono vrijeme propovijedali smo od vrata do vrata bez literature, služeći se samo Biblijom, pa smo morali vrlo vješto koristiti Božju Riječ. Stoga sam se trudio dobro naučiti biblijske citate koji su mi mogli pomoći da branim istinu. No mnogi su ljudi poprijeko gledali čak i na Bibliju ako su vidjeli da je riječ o prijevodu koji nije tiskan uz službeno odobrenje Katoličke crkve.

Godine 1952. oženio sam Simone Patry, vjernu kršćanku iz svoje skupštine. Nakon toga preselili smo se u Montreal i za nepunu godinu dana rodila nam se kći Lise. Iako sam kratko prije vjenčanja prestao služiti kao pionir, Simone i ja trudili smo se živjeti jednostavnim životom da bismo kao obitelj mogli što više sudjelovati u skupštinskim aktivnostima.

I tako je prošlo deset godina, a onda sam opet počeo ozbiljno razmišljati o pionirskoj službi. Kad sam 1962. u kanadskom Betelu pohađao jednomjesečni Tečaj za imenovanu braću, dijelio sam sobu s bratom Camilleom Ouelletteom. Duboko me se dojmila njegova revnost za službu – pogotovo zato što je imao ženu i djecu. U ono vrijeme u Quebecu je malotko služio kao pionir i istovremeno odgajao dijete. No Camille se  trudio ostvariti taj cilj. Dok smo zajedno bili na tečaju, poticao me da razmišljam o svojim životnim okolnostima. Samo nekoliko mjeseci kasnije shvatio sam da bih mogao ponovno služiti kao stalni pionir. Neki su mislili da to baš i nije najmudrija odluka, no ja sam se ipak odvažio na to, uvjeren da će Jehova blagosloviti moj trud da se više posvetim službi.

POVRATAK U QUEBEC I SPECIJALNA PIONIRSKA SLUŽBA

Simone i ja smo 1964. bili imenovani za specijalne pionire i poslani u naš rodni grad, Quebec. Ondje smo služili idućih nekoliko godina. U to vrijeme već je bilo lakše propovijedati, no još je uvijek bilo onih koji su nam se protivili.

Jedne subote poslijepodne bio sam uhićen u gradiću Sainte-Marie, nedaleko od Quebeca. Policajac me odveo u policijsku postaju i strpao u zatvor zato što sam propovijedao od kuće do kuće, a nisam za to imao dozvolu. Kasnije sam bio izveden pred suca Baillargeona, koji je samom svojom pojavom ulijevao strah u kosti. Upitao me tko će me zastupati na suđenju. Kad sam mu rekao da će me braniti Glen How *, naš brat koji je bio uvaženi odvjetnik, zabrinuto je rekao: “O, ne! Kud baš on?” U ono vrijeme Glen How bio je na glasu kao izvrstan odvjetnik koji je vrlo uspješno štitio prava Jehovinih svjedoka. Nedugo zatim od suda sam dobio obavijest da je optužnica protiv mene povučena.

U Quebecu nam je zbog protivljenja bilo teško unajmiti odgovarajući prostor za sastanke. Naša mala skupština uspjela je pronaći samo jednu staru garažu u kojoj nije bilo grijanja. Za vrijeme hladnih zima koristili smo malu uljnu peć kako bismo barem donekle zagrijali prostor. Često smo znali doći i po nekoliko sati prije sastanka te se okupiti oko peći i pričati ohrabrujuća iskustva.

Divno je vidjeti kako je tijekom godina djelo propovijedanja sve više napredovalo. U 1960-ima u gradu Quebecu, u regiji Côte-Nord i na poluotoku Gaspéu bilo je svega nekoliko malih skupština. Danas na tim prostorima ima više od dvije pokrajine i braća se sastaju u krasnim dvoranama.

PUTUJUĆA SLUŽBA

Godine 1977. bio sam na sastanku za pokrajinske nadglednike u Torontu

Godine 1970. Simone i ja bili smo pozvani u pokrajinsku službu. A onda smo 1973. započeli s oblasnom službom. Tijekom godina puno sam naučio od iskusne braće kao što su Laurier Saumur * i David Splane *, koji su obojica bili u putujućoj službi. Nakon svakog pokrajinskog sastanka David i ja davali bismo jedan drugome savjete o tome kako poboljšati kvalitetu svog poučavanja. Sjećam se kako mi je jednom rekao: “Léonce, svidio mi se tvoj završni govor. Bio je dobar, ali ja bih od sveg tog gradiva napravio tri govora!”  Bio je u pravu. U svojim sam govorima obično iznosio previše informacija. Trebao sam naučiti biti kraći i sažetiji.

Služio sam u raznim gradovima na istoku Kanade

Oblasni nadglednici imali su zadatak hrabriti pokrajinske nadglednike. No kad bih došao u posjet nekoj od pokrajina u Quebecu, mnogi su objavitelji htjeli ići sa mnom u službu jer su me dobro poznavali. Bilo mi je lijepo ići u službu s tom braćom, no nisam provodio dovoljno vremena s pokrajinskim nadglednikom. Jednom prilikom jedan mi je dragi pokrajinski nadglednik rekao: “Lijepo je što posvećuješ vrijeme braći, ali nemoj zaboraviti da si ovaj tjedan meni došao u posjet. Ja isto trebam ohrabrenje!” Taj obziran savjet pomogao mi je da budem uravnotežen.

Nažalost, 1976. neočekivano sam doživio strašan udarac. Moja draga Simone teško se razboljela i umrla. Zbog svoje požrtvovnosti i velike ljubavi prema Jehovi bila mi je divna životna suputnica. Zaokupio sam se službom, i to mi je puno pomoglo da se lakše nosim s tugom. U tom teškom razdoblju Jehova mi je s puno ljubavi pružao podršku, na čemu sam mu jako zahvalan. Kasnije sam oženio Carolyn Elliott, revnu pionirku s engleskog govornog područja koja je došla u Quebec služiti ondje gdje je trebalo više objavitelja. Carolyn je vrlo pristupačna i uvijek pokazuje iskreno zanimanje za druge, posebno kad vidi da je netko sramežljiv ili usamljen. Bila mi je pravi blagoslov kad mi se pridružila u putujućoj službi.

POSEBNA GODINA

U siječnju 1978. u Quebecu se prvi put održao Tečaj za pionire, a ja sam dobio zadatak da služim kao voditelj. Imao sam veliku tremu jer mi je nastavno gradivo bilo posve nepoznato, jednako kao i polaznicima. Srećom, u tom prvom razredu bilo je puno iskusnih pionira. Iako sam bio voditelj tečaja, puno sam naučio od pionira koji su ga pohađali.

Te iste godine na Olimpijskom stadionu u Montrealu održao se međunarodni kongres pod motom “Pobjedonosna vjera”. Bio je to najveći kongres koji je ikad održan  u Quebecu, s preko 80 000 prisutnih. Ja sam bio zadužen za press službu. Razgovarao sam s mnogim novinarima i jako me obradovalo to što su u medijima iznijeli izuzetno pozitivne izvještaje o kongresu. Emitirano je preko 20 sati televizijskih i radijskih intervjua te je objavljeno na stotine novinskih članaka o nama. Tako je ogroman broj ljudi čuo za Jehovu i njegov narod.

SLUŽBA NA DRUGAČIJEM PODRUČJU

S jednom velikom promjenom suočio sam se 1996. Dotad sam cijelo vrijeme, još od svog krštenja, služio u Quebecu na francuskom području. No te sam godine dobio zadatak da služim u engleskoj oblasti na području Toronta. Osjećao sam se nedoraslim tom izazovu i bojao sam se držati govore na engleskom jer sam ga jako slabo znao. Morao sam se češće moliti i više oslanjati na Jehovu.

Iako me na početku bilo jako strah, sad mogu reći da sam stvarno uživao tijekom dvije godine koje sam proveo u Torontu. Carolyn mi je strpljivo pomagala da bolje naučim jezik, a braća su imala puno razumijevanja i stalno su me hrabrila. U kratkom roku stekli smo mnoge nove prijatelje.

Bio sam jako zauzet pripremama za pokrajinske sastanke koji su se održavali vikendom, no petkom navečer često sam sat vremena išao u službu od kuće do kuće. Nekima je možda bilo čudno što idem propovijedati večer prije vikenda tijekom kojeg sam imao toliko obaveza. No lijepi razgovori u službi jako bi me ohrabrili i osvježili. Tako je još i dan-danas. Kad se vratim iz službe propovijedanja, uvijek sam radosniji.

Carolyn i ja smo 1998. poslani u Montreal da služimo kao specijalni pioniri. Nekoliko godina bio sam zadužen za organiziranje svjedočenja na javnim mjestima te za suradnju s medijima kako bi se razbile predrasude koje su ljudi imali o Jehovinim svjedocima. Carolyn i ja još uvijek služimo u Montrealu i posebno volimo svjedočiti strancima koji su se nedavno doselili u Kanadu i koji često žele saznati više o Bibliji.

Sa svojom ženom Carolyn

Kad se danas osvrnem na 68 godina koje sam proveo u službi Jehovi, istinski sam sretan. Jako mi je drago što sam zavolio službu i mnogima pomogao da upoznaju istinu. Nakon što su moja kći Lise i njezin muž podigli djecu, postali su stalni pioniri. Jako me raduje što je moja kći tako revna u službi. Posebno sam zahvalan suvjernicima koji su mi svojim dobrim primjerom i mudrim savjetima pomogli da duhovno rastem i obavljam brojna teokratska zaduženja. Uvjerio sam se da se uvijek moramo oslanjati na Jehovin moćni sveti duh ako želimo vjerno izvršiti zadatak koji smo dobili (Psal. 51:11). Zahvalan sam Jehovi što mi je dao priliku da hvalim njegovo ime, što je za mene velika čast! (Psal. 54:6).

^ odl. 16 Životna priča Glena Howa, pod naslovom “Bitka nije vaša, nego Božja”, objavljena je u časopisu Probudite se! od 22. travnja 2000.

^ odl. 20 Životna priča Lauriera Saumura objavljena je u engleskom izdanju Stražarske kule od 15. studenog 1976., stranice 690-695.

^ odl. 20 David Splane služi kao član Vodećeg tijela Jehovinih svjedoka.