Idi na sadržaj

Idi na kazalo

 ŽIVOTNA PRIČA

Bogato kršćansko nasljeđe donijelo mi je istinsku sreću

Bogato kršćansko nasljeđe donijelo mi je istinsku sreću

U GLUHO doba noći jedan brat i ja našli smo se na obali Nigera. Rijeka je bila brza i široka preko kilometar i pol. U Nigeriji je tada bjesnio građanski rat, pa je prelazak na drugu stranu mogao kobno završiti. No mi smo jednostavno morali riskirati život, i to ne jednom. Kako sam se uopće našao u toj situaciji? Prije nego što odgovorim na to pitanje, ispričat ću vam ukratko što se zbivalo prije mog rođenja.

Moj otac, John Mills, krstio se 1913. u New Yorku kad je imao 25 godina. Govor za krštenje održao je brat Russell. Nedugo nakon toga otac se preselio na Trinidad, gdje je oženio revnu Istraživačicu Biblije po imenu Constance Farmer. Otac je zajedno sa svojim prijateljem Williamom Brownom * prikazivao “Foto-dramu stvaranja”, sve dok brat Brown i njegova supruga nisu 1923. otišli propovijedati u zapadnu Afriku. Moji roditelji nastavili su služiti na Trinidadu. Oboje su imali nebesku nadu.

RODITELJI PUNI LJUBAVI

Moji roditelji imali su devetero djece. Prvom sinu dali su ime Rutherford, po tadašnjem predsjedniku Biblijskog i traktatnog društva Stražarska kula. Ja sam se rodio 30. prosinca 1922, a dobio sam ime po Claytonu Woodworthu, uredniku časopisa Zlatni vijek (današnji Probudite se!). Roditelji su se pobrinuli da svi imamo osnovno obrazovanje, no uvijek su posebnu važnost pridavali duhovnim ciljevima. Majka je znala izuzetno vješto argumentirati svoja uvjerenja na temelju Biblije. A tata nam je volio pričati biblijske priče i često bi ih jako živopisno odglumio.

Njihov je trud urodio plodom. Od pet sinova nas trojica pohađali smo školu Gilead, a tri naše sestre bile su dugo godina pionirke u Trinidadu i Tobagu. Svojim poukama i dobrim primjerom roditelji su nas, slikovito govoreći, “posadili u domu Jehovinom”, a potom su nas hrabrili da ondje i ostanemo te da “cvatemo” u “dvorištima Boga našega” (Psal. 92:13).

Naš dom bio je prava propovjednička baza. Kod nas su se okupljali pioniri i često su spominjali  brata Georgea Younga, kanadskog misionara koji je posjetio Trinidad. Moji su roditelji oduševljeno pričali o obitelji Brown, svojim nekadašnjim suradnicima koji su tada služili u zapadnoj Africi. Sve to potaknulo me da s deset godina krenem u službu propovijedanja.

PRVA ISKUSTVA U SLUŽBI

U to su vrijeme naši časopisi bili prilično žestoki i otvoreno su razotkrivali krivu religiju, pohlepan trgovački sustav i iskvarene političare. Zbog toga je 1936. tadašnji guverner Trinidada na inicijativu svećenstva zabranio sve publikacije Jehovinih svjedoka. Mi smo skrili literaturu, ali smo je nastavili koristiti sve dok nismo potrošili zalihe. Propovijedali smo tako što smo nosili plakate i dijelili pozivnice hodajući u povorci ili vozeći bicikle. Surađivali smo s grupom braće iz Tunapune koja su imala automobil sa zvučnicima te smo propovijedali sve do najzabačenijih dijelova Trinidada. Bilo je jako uzbudljivo! Takvo duhovno okruženje potaknulo me da se sa 16 godina krstim.

Braća iz Tunapune koja su imala automobil sa zvučnicima

Dobar primjer članova moje obitelji i lijepa iskustva iz službe probudili su u meni želju da budem misionar. Ta je želja još uvijek bila vrlo snažna kad sam se 1944. preselio na Arubu i pridružio bratu Edmundu Cummingsu. Bili smo presretni kad je 1945. deset osoba došlo na Obilježavanje Kristove smrti. Sljedeće godine na tom je otoku osnovana prva skupština.

Uz Oris moj je život dobio novi sjaj

Ubrzo nakon toga neformalno sam svjedočio svojoj kolegici Oris Williams. Oris je protuargumentima gorljivo branila učenja kojima su je odmalena poučavali. Međutim, proučavajući Bibliju saznala je što ona doista uči te se 5. siječnja 1947. krstila. S vremenom smo se zaljubili i stupili u brak. Oris je u studenome 1950. započela s pionirskom službom. Moj je život uz nju dobio novi sjaj!

UZBUDLJIVA SLUŽBA U NIGERIJI

Godine 1955. bili smo pozvani u 27. razred Gileada. Prije odlaska Oris i ja dali smo otkaz na poslu, prodali kuću i ostalu imovinu te se oprostili od Arube. Gilead smo završili 29. srpnja 1956, a naše novo područje bila je Nigerija.

S betelskom obitelji u Lagosu (Nigerija), 1957.

Oris je ispričala: “Jehovin duh može ti pomoći da nadvladaš izazove koje sa sobom donosi život u misionarskoj službi. Za razliku od mog muža, ja nikad nisam željela biti misionar. Htjela sam imati svoj dom i odgajati djecu. No promijenila sam stav kad sam uvidjela koliko je važno i hitno propovijedati dobru vijest. Nakon Gileada bila sam potpuno spremna za misionarsku službu. Kad smo se na polasku za Nigeriju ukrcali na brod Queen Mary, ispratio nas je brat Worth Thornton, koji je radio u uredu brata Knorra. Poželio nam je sretan put i obavijestio nas da ćemo služiti u Betelu. “O ne!” razočarano sam pomislila. Ali brzo sam se priviknula na Betel i zavoljela ga. Obavljala sam različite poslove, no najviše sam voljela raditi na recepciji. Jako volim ljude, a na recepciji sam stalno bila u kontaktu s domaćom braćom. Mnogi bi stigli prašnjavi, umorni, gladni i žedni. Bilo mi je drago što ih mogu ugostiti i pobrinuti se da dobiju ono što im treba. Sve to bila je sveta služba Jehovi i ta mi je spoznaja donosila zadovoljstvo i sreću.” Da, radovao nas je svaki zadatak koji smo dobili.

Na jednom obiteljskom okupljanju u Trinidadu 1961. brat Brown ispričao je nekoliko odličnih iskustava iz Afrike. Potom sam ja ispričao zanimljivosti o porastu u Nigeriji. Brat Brown srdačno me zagrlio i rekao mom ocu: “Johnny, ti nikad nisi uspio otići u Afriku, ali Woodworth jest!” Nato mi je tata rekao: “Sine, samo tako nastavi!” Ohrabrenje tih duhovnih veterana produbilo je u meni želju da temeljito izvršavam svoju službu.

William “Biblija” Brown i njegova žena Antonia često su nas hrabrili

Godine 1962. imao sam priliku ponovno pohađati Gilead, ovaj put 37. razred, a školovanje je trajalo deset mjeseci. Brat Wilfred Gooch, tadašnji nadglednik nigerijske podružnice, pohađao je 38. razred. On je nakon Gileada bio poslan u Englesku, pa sam ja postao nadglednik  nigerijske podružnice. Po uzoru na brata Browna, puno sam putovao po Nigeriji te sam upoznao i zavolio mnogu dragu braću. Iako u materijalnom pogledu nisu imali puno toga što imaju ljudi u razvijenijim zemljama, njihova radost i zadovoljstvo bili su jasan dokaz da smislen život ne ovisi o novcu niti materijalnim stvarima. Znajući u kakvim okolnostima žive, bili smo zadivljeni kad smo vidjeli kako su na sastancima čisti i uredni. Mnogi su na kongres stizali u kamionima ili improviziranim autobusima otvorenih stranica koji se nazivaju bolekaja. * Ti su autobusi često na sebi imali upečatljive slogane. Jedan je glasio: “Golemi ocean sastoji se od sitnih kapi vode.”

To je prava istina! Svačiji je trud vrijedan, a Oris i ja trudili smo se dati svoj dio. Nigerija je 1974. postala prva zemlja nakon Sjedinjenih Država koja je premašila brojku od 100 000 objavitelja. Djelo Kraljevstva doista je cvjetalo!

U vrijeme kad se odvijao taj porast, u Nigeriji je trajao građanski rat, od 1967. do 1970. Braća koja su se nalazila s druge strane Nigera, u Biafri, mjesecima su bila potpuno odsječena od podružnice. Smatrali smo da je naša dužnost odnijeti im duhovnu hranu. Kao što sam spomenuo u uvodu, uz molitvu i s pouzdanjem u Jehovu nekoliko smo puta prešli rijeku.

Još se živo sjećam tih opasnih pothvata. Život nam je visio o koncu jer smo se mogli naći na meti vojnika koji su bili laki na obaraču, a prijetile su nam i bolesti te druge opasnosti. Bilo je teško probiti se kroz područje koje su kontrolirale vladine snage, ali puno gora situacija bila je s druge strane rijeke, gdje su se nalazile blokade pobunjeničke vojske. Jednom sam noću u kanuu prešao brzace Nigera. Krenuvši iz Asabe, veslao sam do Onitshe kako bih ohrabrio imenovanu braću u Enuguu. Drugom sam prilikom otišao ohrabriti starješine u Abi, gdje je zbog sukoba bilo proglašeno obavezno zamračenje. U Port Harcourtu smo morali skratiti sastanak i brže-bolje završiti ga molitvom kad su nedaleko od nas vladine snage probile biafransku obranu.

Ti su sastanci puno značili našoj dragoj braći jer su ih uvjerili da se Jehova s ljubavlju brine za njih, a dobili su i prijeko potrebne savjete o neutralnosti i jedinstvu. Braća u Nigeriji uspjela su se održati tijekom tog strašnog sukoba. Dokazali su da je kršćanska ljubav snažnija od plemenske mržnje te su sačuvali jedinstvo. Jako smo sretni što smo mogli biti uz njih u tom teškom razdoblju!

Godine 1969. brat Milton Henschel bio je predsjedavajući međunarodnog kongresa “Mir na Zemlji”, koji se održao na njujorškom stadionu Yankee. Ja sam mu bio pomoćnik i puno sam od njega naučio. To mi je iskustvo baš dobro došlo zato što se 1970. u nigerijskom gradu Lagosu održao međunarodni kongres “Ljudi dobre volje”. Budući da je rat tek bio završio, uvjeren sam da smo taj kongres uspjeli održati samo zahvaljujući Jehovinom blagoslovu. Program se održao na rekordnih 17 jezika, a broj prisutnih iznosio je 121 128. Brat Knorr, Henschel i ostali delegati, koji su čarterskim letovima stigli iz Sjedinjenih Država i Engleske, bili su očevici krštenja koje je bilo jedno od najvećih nakon Pedesetnice — krstilo se 3 775 novih učenika! Organiziranje tog skupa bio je izuzetno zahtjevan zadatak. Mislim da nikad u životu nisam bio toliko zauzet kao tada. Porast u Nigeriji bio je prava eksplozija!

Na međunarodnom kongresu “Ljudi dobre volje” bilo je 121 128 prisutnih, koji su govorili 17 jezika, uključujući i ibo

Tijekom više od 30 godina koje sam proveo u Nigeriji povremeno sam služio kao putujući nadglednik i kao zonski nadglednik u zapadnoj Africi. Misionari su bili jako zahvalni kad bih osobno razgovarao s njima i ohrabrio ih. Bio sam sretan što im mogu pokazati da nisu zaboravljeni. U toj sam službi naučio da je osobno zanimanje za pojedince ključno da bi naša braća i sestre duhovno napredovali te da bi Jehovina organizacija ostala čvrsta i složna.

 Samo Jehovi možemo zahvaliti što smo imali snage nositi se s problemima s kojima smo se suočili uslijed građanskog rata i bolesti. Uvijek je bilo očito da nas Jehova blagoslivlja. Oris je ispričala:

“Oboje smo nekoliko puta imali malariju. Worth je jednom pao u nesvijest i završio u bolnici u Lagosu. Liječnik mi je rekao da možda neće preživjeti, ali srećom bio je u krivu. Kad je Worth došao k sebi, razgovarao je o Božjem Kraljevstvu s bolničarom koji se brinuo za njega. Kasnije smo posjetili tog bolničara kako bismo ga potaknuli da nastavi upoznavati Bibliju. Gospodin Nwambiwe prihvatio je istinu i kasnije je postao starješina u Abi. I ja sam imala priliku pomagati mnogim osobama, čak i gorljivim muslimanima, da postanu predani Jehovini sluge. Bilo nam je veliko zadovoljstvo upoznati nigerijski narod, kulturu, jezik i običaje te smo ih jako zavoljeli.”

To je još jedna važna životna pouka: Želiš li uspješno izvršavati službu u stranoj zemlji, moraš zavoljeti svoju braću i sestre koliko god da se njihova kultura razlikuje od tvoje.

NOVI ZADACI

Nakon dugogodišnje službe u nigerijskom Betelu, 1987. dobili smo novi zadatak — da služimo kao misionari na prekrasnom karipskom otoku Svetoj Luciji. Bilo nam je jako lijepo služiti na tom području, no suočili smo se s nekim novim izazovima. Za razliku od Afrike, gdje su muškarci stupali u brak s mnogo žena, ovdje je problem bio to što su parovi živjeli nevjenčano. No snaga Božje Riječi potaknula je mnoge naše interesente da učine potrebne promjene.

Moja voljena Oris i ja bili smo u braku 68 godina

Kad smo zašli u godine i više nismo bili vitalni kao prije, Vodeće tijelo nas je 2005. pozvalo da dođemo služiti u naše glavno sjedište u Brooklynu. Svakoga dana još uvijek zahvaljujem Jehovi na mojoj dragoj Oris. Nažalost, ona je 2015. preminula. Teško je riječima opisati koliko mi nedostaje. Bila je divna supruga puna ljubavi, družica kakva se samo može poželjeti! Zajedno smo proveli 68 godina i jako sam je volio. Uvjerili smo se da je formula za sreću kako u braku tako i u skupštini sljedeća: budi podložan autoritetu, spremno opraštaj, budi ponizan i pokazuj plodove duha.

Kad smo bili razočarani ili obeshrabreni, oslanjali smo se na Jehovu i molili ga da nam pomogne da mu nastavimo služiti. Bili smo svjedoci mnogih promjena u organizaciji i zahvaljujući njima ona je sve bolja i bolja, a ono najbolje tek nas čeka! (Iza. 60:17; 2. Kor. 13:11).

Jehova je blagoslovio službu mojih roditelja i ostalih objavitelja na Trinidadu i Tobagu. Ondje, prema zadnjim izvještajima, broj objavitelja iznosi 9 892. Na Arubi su mnogi dali svoj doprinos napretku one prve skupštine u kojoj sam i ja služio. Danas na tom otoku ima 14 divnih skupština. U Nigeriji je broj objavitelja dostigao zadivljujuće razmjere — ondje sada ima 381 398 Jehovinih svjedoka. A na Svetoj Luciji Jehovino Kraljevstvo podupiru 783 osobe.

Ja sam zašao u devedesete. O onima koji su posađeni u Jehovinom domu Psalam 92:14 kaže: “Cvast će i kad im kosa posijedi, krepki i jedri ostat će.” Jako sam zahvalan za život koji sam proveo u službi Jehovi. Bogato kršćansko nasljeđe koje sam dobio potaknulo me da mu služim svim srcem. Jehova mi je iskazao vjernu ljubav i pomogao mi da “cvatem” u njegovim “dvorištima” (Psal. 92:13).

^ odl. 18 Vidi englesko izdanje časopisa Probudite se! od 8. ožujka 1972, stranice 24-26.