Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Josip iz Arimateje – pokazao je vjeru u Isusa

Josip iz Arimateje – pokazao je vjeru u Isusa

JOSIP IZ ARIMATEJE ni sam nije mogao vjerovati da je smogao hrabrosti doći pred rimskog upravitelja. Poncije Pilat bio je na glasu kao izrazito svojeglav čovjek. No netko je morao otići k njemu i zatražiti Isusovo tijelo kako bi ga se moglo dostojno sahraniti. Susret s Pilatom ipak nije prošao tako loše kao što je Josip možda zamišljao. Nakon što je jedan stotnik potvrdio da je Isus umro, Pilat je dozvolio Josipu da uzme njegovo tijelo. Iako je u srcu još uvijek osjećao veliku bol, Josip se žurno vratio do mjesta na kojem je Isus bio pogubljen (Mar. 15:42-45).

  • Tko je bio Josip iz Arimateje?

  • U kakvom je odnosu bio s Isusom?

  • Zašto je dobro da saznamo nešto više o njemu?

 ČLAN SUDBENOG VIJEĆA

U nadahnutom izvještaju iz Markovog evanđelja stoji da je Josip bio “ugledan član Vijeća”. Taj se izraz u ovom kontekstu može odnositi samo na Sudbeno vijeće, židovski vrhovni sud koji je imao i najvišu upravnu vlast (Mar. 15:1, 43). Dakle, Josip je bio jedan od vođa svog naroda, što objašnjava zašto je mogao doći pred rimskog upravitelja. Nije ništa neobično što je Josip ujedno bio bogat (Mat. 27:57).

Imaš li hrabrosti pred drugima reći da si Kristov učenik?

Sudbeno je vijeće, gledano u cjelini, bilo neprijateljski raspoloženo prema Isusu. Članovi tog vijeća skovali su urotu da ga ubiju. No Josip je bio “dobar i pravedan čovjek” (Luka 23:50). Za razliku od većine članova Sudbenog vijeća, živio je pošteno i čestito te je davao sve od sebe kako bi se držao Božjih zapovijedi. Osim toga, on je “čekao kraljevstvo Božje” i možda je upravo zbog toga postao Isusov učenik (Mar. 15:43; Mat. 27:57). Isusova ga je poruka vjerojatno privukla zato što mu je bilo iskreno stalo do istine i pravde.

TAJIO JE DA JE ISUSOV UČENIK

U Ivanu 19:38 stoji da je Josip “bio Isusov učenik, ali je to tajio zbog straha od Židova”. Čega se Josip bojao? On je dobro znao da Židovi preziru Isusa i da su odlučili izopćiti iz sinagoge svakoga tko kaže da vjeruje u njega (Ivan 7:45-49; 9:22). Oni koji su bili izopćeni iz sinagoge bili su izvrgnuti ruglu i preziru, a njihovi su ih sunarodnjaci izbjegavali u širokom luku. Iz tog je razloga Josip oklijevao otvoreno priznati da vjeruje u Isusa. Znao je da bi zbog toga izgubio svoj položaj i ugled u društvu.

No nije se samo Josip našao u takvoj nezavidnoj situaciji. U Ivanu 12:42 piše: “I mnogi od poglavara povjerovali su u [Isusa], ali zbog farizeja to nisu priznavali, da ne bi bili izopćeni iz sinagoge.” U istoj situaciji bio je Nikodem, koji je također bio član Sudbenog vijeća (Ivan 3:1-10; 7:50-52).

Josip je bio Isusov učenik, ali nije imao snage to otvoreno reći. To mu je bio ozbiljan nedostatak, pogotovo kad se uzmu u obzir Isusove riječi: “Svatko tko pred ljudima prizna da je u zajedništvu sa mnom, i ja ću pred Ocem svojim koji je na nebesima priznati da sam u zajedništvu s njim, a tko se god odrekne mene pred ljudima, i ja ću se odreći njega pred Ocem svojim koji je na nebesima” (Mat. 10:32, 33). Ne može se reći da se Josip odrekao Isusa, ali nije ni imao hrabrosti priznati da vjeruje u njega. A kako je s tobom?

Ipak, Josip je učinio i nešto što zaslužuje pohvalu. Biblija kaže da nije podržao zavjeru koju je Sudbeno vijeće skovalo protiv Isusa (Luka 23:51). Neki bibličari smatraju kako on nije prisustvovao Isusovom  suđenju. U svakom slučaju, sigurno mu je bilo strašno što se Isusu nanosi takva grozna nepravda, a on nije mogao ništa poduzeti da tome stane na kraj.

POBIJEDIO JE STRAH

Do vremena kad je Isus umro Josip je očito već pobijedio svoj strah te je odlučio jasno pokazati da je i on Isusov sljedbenik. To se vidi iz riječi koje nalazimo u Marku 15:43, gdje piše: “Odvažio se ući k Pilatu i zatražiti Isusovo tijelo.”

Po svemu sudeći, Josip je bio prisutan kad je Isus umro. On je znao da je Isus mrtav i prije nego što je Pilat saznao za to. Kad je Josip zatražio od Pilata da mu preda Isusovo tijelo, on se “začudio da je [Isus] već umro” (Mar. 15:44). Ako je Josip na svoje oči vidio kako Isus trpi strašne muke na mučeničkom stupu, je li ga taj mučan prizor potaknuo da se duboko zamisli nad samim sobom i da na koncu odluči hrabro zastupati istinu? Moguće da je bilo tako. Ako ništa drugo, Josip više nije želio tajiti da je Isusov učenik.

POLOŽIO JE ISUSA U GROB

Židovski je zakon propisivao da oni koji su osuđeni na smrt i pogubljeni moraju biti sahranjeni prije zalaska Sunca (5. Mojs. 21:22, 23). No Rimljani su obično ostavljali leševe zločinaca da vise na stupu i ondje istrunu ili su ih bacali u zajedničku grobnicu. Međutim, Josip nije želio da se to dogodi s Isusovim tijelom. Nedaleko od mjesta na kojem je Isus bio pogubljen Josip je imao novi grob isklesan u stijeni. U taj  grob još nitko nije bio položen, što navodi na zaključak da se Josip kratko prije toga preselio iz Arimateje * u Jeruzalem i da je htio da u toj grobnici budu sahranjeni članovi njegove obitelji (Luka 23:53; Ivan 19:41). Josip je postupio vrlo velikodušno kad je položio Isusovo tijelo u grobnicu u kojoj je i sam jednog dana trebao biti sahranjen. Osim toga, time je ispunio proročanstvo prema kojem je Mesija trebao biti pokopan “među bogatima” (Iza. 53:5, 8, 9).

Je li ti išta u životu važnije od tvog odnosa s Jehovom?

U sva četiri evanđelja stoji da je Josip Isusovo tijelo, nakon što je ono bilo skinuto sa stupa, umotao u fino platno i položio u svoj grob (Mat. 27:59-61; Mar. 15:46, 47; Luka 23:53, 55; Ivan 19:38-40). Nikodem je bio jedini za kojeg Biblija konkretno kaže da je pomogao Josipu. On je donio miomirise kako bi se Isusovo tijelo pripremilo za ukop. Budući da su njih dvojica bili ugledni ljudi, malo je vjerojatno da su sami skinuli tijelo sa stupa. Logičnije je zaključiti da su njihovi sluge odnijeli Isusovo tijelo i položili ga u grob. No čak i ako su to učinili sluge, taj je postupak ipak zahtijevao žrtve od Josipa i Nikodema. Naime, svatko tko bi dotaknuo leš, prema Mojsijevom je zakonu sedam dana bio nečist, a i sve što bi dodirnuo postalo bi nečisto (4. Mojs. 19:11; Hag. 2:13). Onaj tko bi se na taj način onečistio morao je izbjegavati svaki kontakt s drugim ljudima u tjednu kad se slavila Pasha i nije smio sudjelovati u proslavi tog blagdana (4. Mojs. 9:6). Osim toga, time što je organizirao Isusov pogreb, Josip se izložio riziku da ga drugi članovi Vijeća izvrgnu ruglu. No tada je već bio spreman suočiti se sa svim posljedicama svoje odluke da na dostojan način sahrani Isusovo tijelo i otvoreno pokaže da je Kristov učenik.

ŠTO JE KASNIJE BILO S JOSIPOM?

Nakon što se u evanđeljima navodi kako je Josip iz Arimateje sahranio Isusovo tijelo, u Bibliji se taj čovjek više ne spominje. Stoga se nameće pitanje: Što se potom dogodilo s Josipom? To ne znamo. No s obzirom na sve što smo dosad naveli, vrlo je vjerojatno da je pred svima bio spreman reći da je kršćanin. Na kraju krajeva, u teškim trenucima u kojima mu se vjera našla na kušnji nije ustuknuo od straha, nego je pokazao veću vjeru i hrabrost nego ikada prije. To je svakako bio dobar znak.

Izvještaj o Josipu potiče sve nas da razmislimo o sljedećem pitanju: Je li nam išta u životu — primjerice položaj u društvu, posao, materijalna dobra, obiteljske veze, pa čak i vlastita sloboda — važnije od toga da imamo dobar odnos s Jehovom?

^ odl. 18 Arimateja je vjerojatno drugi naziv za Ramu, odnosno današnji Rantis. U tom gradu, koji je bio smješten oko 35 kilometara sjeverozapadno od Jeruzalema, rodio se prorok Samuel (1. Sam. 1:19, 20).