Idi na sadržaj

Idi na kazalo

KAKO SE NOSITI S GUBITKOM VOLJENE OSOBE

Teške posljedice gubitka

Teške posljedice gubitka

Neki psiholozi opisuju tugovanje kao proces koji se odvija u nekoliko faza i ima određeni tijek. Ipak, činjenica je da smo svi različiti i da svatko tuguje na svoj način. Znači li to da neki ljudi nisu pogođeni kad dožive smrt bliske osobe ili pak da potiskuju svoje osjećaje? Ne mora biti. Iako čovjeku puno pomaže kad sam sebi prizna kako se osjeća i kad te osjećaje izrazi, ne može se reći da postoji samo jedan “ispravan” način na koji se trebamo nositi s tugom. To puno ovisi o tome iz koje kulture potječemo, kakvi smo kao osobe, što smo u životu već proživjeli te na koji je način umrla nama draga osoba.

KAD SE ŽIVOT PROMIJENI PREKO NOĆI

Čovjek ne može znati što ga sve čeka i kako će se točno osjećati kad mu umre netko blizak. No neki su osjećaji i situacije u takvim slučajevima zajednički svim ljudima, pa se zato na njih možemo donekle pripremiti. Navest ćemo nekoliko primjera:

Emocionalna iscrpljenost. Ako često plačete, patite od naglih promjena raspoloženja i nikako se ne možete pomiriti s time da voljene osobe više nema, znajte da je to normalno. Ponekad snovi ili neka živa sjećanja mogu dodatno uzburkati emocije. Prva reakcija na vijest o smrti često je šok i nevjerica. Žena po imenu Tina prisjeća se kako je ona reagirala kad je njezin muž iznenada umro: “U početku sam se osjećala potpuno tupo. Nisam mogla ni zaplakati. Nekad me toliko stezalo u prsima da sam jedva disala. Jednostavno nisam mogla vjerovati da mog muža više nema.”

Tjeskoba, bijes i osjećaj krivnje. Čovjek po imenu Ivan kaže: “Naš sin Eric umro je kad je imao 24 godine. Još dugo nakon toga moja žena Yolanda i ja bili smo strašno ljuti. Čudili smo se sami sebi, jer nikad prije nismo bili skloni ljutnji. Osim toga, proganjao nas je osjećaj krivnje. Stalno smo se pitali jesmo li mogli napraviti još nešto da pomognemo svom sinu.” Alejandro, čija je žena umrla nakon dugotrajne bolesti, također se borio s osjećajem krivnje. On kaže: “U početku sam mislio da sam sigurno jako loš čovjek kad Bog dopušta da toliko patim. Poslije toga savjest me pekla jer sam optuživao Boga za ono što se dogodilo.” A Kostas, kojeg smo spomenuli u prethodnom članku, rekao je: “Par sam puta čak bio ljut na Sophiju jer je umrla. Poslije sam se grizao zbog takvih osjećaja. Naravno, znao sam da ona nije ništa kriva, ali nisam si mogao pomoći.”

Rastresenost i nemir. U nekim periodima čovjek se može boriti s iracionalnim i konfuznim mislima. Naprimjer, ožalošćenome se može činiti da čuje ili vidi umrlu osobu, ili može imati snažan osjećaj da je ona prisutna negdje u blizini. Osim toga, mogu se javiti i problemi s koncentracijom i pamćenjem. Tina kaže: “Ponekad se znalo dogoditi da razgovaram s nekim, ali da zapravo uopće nisam prisutna. Misli su mi bježale na sve strane. Stalno bih se vraćala na ono što se događalo prije nego je Timo umro. Već to što se ni na što nisam mogla koncentrirati bilo je stresno samo po sebi.”

Povlačenje u sebe. Kad netko izgubi blisku osobu, možda se osjeća nelagodno u društvu ili mu razgovori s drugima čak znaju biti iritantni. Kostas kaže: “U društvu nekih parova osjećao sam se potpuno suvišno. Ali nisam se uklapao ni među samce.” Ivanova žena Yolanda prisjeća se: “Bilo nam je jako teško kad bi se neki ljudi žalili zbog problema koji su u usporedbi s našima izgledali totalno banalno. A opet, nije nam bilo lako ni s onima koji bi nam pričali kako njihovoj djeci dobro ide u životu. Bilo mi je drago zbog njih, ali mi je u istom trenu bilo teško to slušati. I mom mužu i meni bilo je jasno da život ide dalje, ali nismo imali ni volje ni strpljenja slušati sve te priče.”

Zdravstveni problemi. Smrt voljene osobe kod ožalošćenih često može izazvati promjene u apetitu, tjelesnoj težini i navikama spavanja. Aaron se prisjeća vremena kad je umro njegov otac: “Još godinu dana nakon toga imao sam problema sa spavanjem. Svake noći probudio bih se u isto vrijeme i toliko razmišljao o tati da više ne bih mogao zaspati.”

Alejandro se sjeća da je imao nekih “neobičnih” zdravstvenih problema. On kaže: “Više puta išao sam kod liječnika na pregled i svaki put ispostavilo se da je sve u redu, svi su nalazi bili uredni. Nakon nekog vremena palo mi je na pamet da je uzrok svemu tome zapravo moja velika tuga.” S vremenom su svi simptomi sami od sebe nestali. Ipak, to što je Alejandro otišao k liječniku bila je mudra odluka. Duboka tuga može oslabiti imunološki sustav, pogoršati neki postojeći zdravstveni problem ili čak prouzročiti novi.

Pritisak zbog mnoštva obaveza. Ivan se prisjeća: “Kad je Eric umro, trebali smo o tome obavijestiti rodbinu i prijatelje, ali i njegovog šefa, najmodavca i ostale. Pored toga, morali smo ispuniti bezbroj formulara. Onda smo trebali pregledati njegove osobne stvari. Sve je to zahtijevalo puno koncentracije, i to u trenutku kad smo bili i psihički i fizički i emocionalno iscrpljeni.”

Nekima tek kasnije postane stvarno teško, kad trebaju početi obavljati stvari o kojima je nekad brigu vodila preminula osoba. To se dogodilo Tini, koja je ispričala: “Timo se uvijek brinuo za bankovne račune i druge stvari vezane uz financije. Sad sam ja postala odgovorna za to. Kao da mi već ionako nije bilo teško. Pitala sam se kako ću se ja uopće snaći u svemu tome.”

Kad uzmemo u obzir sve ove probleme emocionalne, psihičke i fizičke prirode, postaje nam jasno da tuga itekako može ostaviti traga na nečijem životu. Da, bol koju čovjek osjeća kad izgubi voljenu osobu može biti iznimno jaka. Ali kad unaprijed znamo što nas sve čeka, to nam može pomoći da lakše izdržimo. Naravno, neće svatko osjetiti baš sve navedene posljedice. Osim toga, ožalošćene možda može barem malo utješiti spoznaja da su svi ti intenzivni osjećaji potpuno normalni.

HOĆU LI IKAD VIŠE BITI SRETAN?

Čemu se možete nadati: Tuga koju sada osjećate neće trajati vječno. Ona s vremenom polako jenjava. To ne znači da ćete zaboraviti ili potpuno preboljeti voljenu osobu. No malo-pomalo tuga i očaj sve će vas manje gušiti. Istina, moglo bi se dogoditi da oni ponovno isplivaju na površinu kad vam odjednom počnu navirati sjećanja ili kad dođe neka godišnjica. No većina ljudi s vremenom se vrati u ravnotežu i lakše se koncentrira na svakodnevne životne obaveze. To naročito vrijedi za one koji imaju podršku članova obitelji i prijatelja te poduzimaju razumne korake da se oporave.

Koliko dugo će mi trebati da se oporavim? To se razlikuje od osobe do osobe. Nekima ono najgore prođe u roku od nekoliko mjeseci. Mnogima pak prođu godina ili dvije dok se ne počnu osjećati malo bolje. Nekima je potrebno i više od toga. a Alejandro se prisjeća: “Trebale su mi otprilike tri godine da dođem k sebi.”

Budite strpljivi sami sa sobom. Živite dan po dan, svaku obavezu rješavajte svojim tempom i znajte da vaša duboka bol neće trajati zauvijek. No možete li već sada nešto učiniti kako bi vam bilo lakše i kako tuga ne bi preuzela kontrolu nad vašim životom?

Osjećati snažnu tugu potpuno je normalno

a Ponekad tuga može biti toliko teška i dugotrajna da prijeđe u takozvanu “kroničnu tugu”. U tom slučaju bilo bi dobro da osoba potraži stručnu pomoć.