RODIO sam se 1. siječnja 1944. u Malétéu, predgrađu Savéa koji se nalazi u središnjem Beninu. * Roditelji su mi dali tradicionalno jorupsko ime Abiola, no u mladosti sam ga promijenio u Pierre, jer mi je zvučalo ljepše i modernije.

Mještani su svakom djetetu davali neki nadimak. Mene su prozvali Pastor, jer sam sličio našem svećeniku kad sam se rodio. No mene je više zanimao nogomet nego vjeronauk.

Godine 1959. preselio sam se u Sakété, grad na jugu zemlje, kako bih nastavio sa školovanjem. Živio sam sa svojim bratićem Simonom, koji je bio učitelj i koji je već neko vrijeme proučavao Bibliju s dvojicom Jehovinih svjedoka. Ja isprva nisam imao volje sjediti s njima i proučavati. No kasnije sam svog drugog bratića, Michela, upitao bi li htio da zajedno proučavamo Bibliju s Jehovinim svjedocima. On je pristao, i tako sam prvi put čuo da se Bog zove Jehova.

Jedne smo nedjelje Simon, Michel i ja odlučili umjesto u crkvu poći na sastanak Jehovinih svjedoka. Jako smo se razočarali kad smo shvatili da će sastanku prisustvovati samo pet osoba — dvojica Jehovinih svjedoka s kojima smo proučavali i nas trojica. Ipak, uvidjeli smo da je ono što smo čuli istina i nastavili smo proučavati Bibliju. Michel je prvi odlučio predati se Bogu i potvrditi to krštenjem. On danas služi kao pionir, kako Jehovini svjedoci nazivaju osobe koje puno vremena posvećuju propovijedanju.

Simon se odlučio preseliti na sjever, u grad Kokoro, pa sam i ja pošao s njim. U Ouansougonu se trebao održati veći skup Jehovinih svjedoka. Simon je onamo otišao taksijem, a ja sam biciklom prešao 220 kilometara kako bih prisustvovao tom skupu. Ondje smo se 15. rujna 1961. obojica krstili.

Uzdržavao sam se tako što sam prodavao slike koje sam slikao te sam obrađivao polje, koje je davalo dobar urod. Kad je putujući nadglednik Philippe Zannou posjetio našu skupštinu, upitao me jesam li ikad razmišljao o tome da postanem punovremeni propovjednik, odnosno pionir. Razgovarao sam o tome sa svojim prijateljem Emmanuelom Fatunbiem i zaključili smo da bismo u veljači 1966. obojica mogli započeti s pionirskom službom. S vremenom sam počeo služiti kao putujući nadglednik te sam posjećivao skupštine u kojima su se govorili jezici fon, gun, joruba i francuski.

 Nakon nekog vremena upoznao sam ljupku mladu kršćanku Julienne, koja je isto kao i ja voljela jednostavan život. Ona se 12. kolovoza 1971. udala za mene te smo otada zajedno posjećivali skupštine. Naš sin Bola rodio se 18. kolovoza 1972. Od jedne skupštine do druge putovali smo biciklom. Ja sam vozio, Julienne je sjedila iza mene, a Bola joj je bio na leđima. Netko od naših suvjernika obično nam je na svom biciklu vozio prtljagu. Na taj smo način četiri godine posjećivali skupštine.

Jednog dana Julienne se razboljela i cijelu je noć trpjela jake bolove. Idućeg jutra išao sam ulicom tražeći pomoć. Iznenada se pojavio taksi, što je bilo vrlo neobično za taj kraj. Osim toga bio je prazan, što je bilo još čudnije! Objasnio sam vozaču svoj problem i upitao da li bi nas htio odvesti u glavni grad Porto Novo, koji je bio udaljen oko 25 kilometara. Pristao je. Kad smo stigli, nasmiješio mi se i rekao: “Ja vas častim. Ne trebate ništa platiti.”

Julienne je dva tjedna morala ostati u krevetu u kući jednog Jehovinog svjedoka. Jedan brižni liječnik obilazio ju je svaki dan. Donio joj je i potrebne lijekove. Kad je posljednji put pregledao Julienne, zabrinuto sam ga upitao koliko sam mu dužan. Nisam mogao vjerovati kad mi je rekao: “Ništa niste dužni.”

U Dahomeju su 1975. vlast preuzeli marksisti. Ime zemlje promijenjeno je u Narodna Republika Benin. Promijenio se i svakodnevni život. Ljude se prisiljavalo da koriste novi pozdrav: “Pour la révolution?” (Jesi li spreman za revoluciju?) Na to je trebalo odzdraviti: “Prêt!” (Spreman sam!) Nama savjest oblikovana u skladu s biblijskim načelima nije dozvoljavala da koristimo takve političke parole. Zbog toga su mnogi ljudi prema nama bili neprijateljski raspoloženi.

Kao što sam već spomenuo u uvodu, jedne nedjelje krajem 1975, dok sam propovijedao od kuće do kuće nedaleko od St. Michela, došla je policija i uhitila me zbog toga što sam čovjeku koji me pozdravio s “Pour la révolution?” odzdravio s “Bonjour!” Odveli su me u policijsku postaju i pretukli. No kasnije tog dana trojica Jehovinih svjedoka uspjela su ishoditi da me se pusti iz zatvora.

Bio sam prvi Jehovin svjedok kojeg je policija uhitila. Ubrzo su i mnogi drugi diljem Benina završili u zatvoru. Vlasti su zaplijenile dvorane u kojima smo održavali sastanke, a mnogi su misionari bili prisiljeni napustiti zemlju. Čak je i podružnica bila zatvorena, a mnogi su Jehovini svjedoci morali pobjeći iz Benina, bilo na zapad u Togo ili na istok u Nigeriju.

Naš drugi sin, Kola, rodio se 25. travnja 1976. Dva dana kasnije vlasti su dekretom 111. zabranile djelovanje Jehovinih svjedoka. Otišli smo u Nigeriju i stigli u dvoranu Jehovinih svjedoka, koja je bila prepuna izbjeglica. Sljedećeg dana raspodijelili su nas u okolne skupštine. Čim bi jedna grupa izbjeglica otišla iz dvorane, stigla bi druga. Braća su kamionima odvozila pristigle izbjeglice u skupštine u obližnjim mjestima.

Nigerijska podružnica Jehovinih svjedoka zamolila me da posjetim sve Jehovine svjedoke iz Benina. Zatim sam bio imenovan za putujućeg nadglednika kako bih posjećivao nekoliko jorupskih skupština u Nigeriji, a kasnije i gunske skupštine. Putovali smo motociklom. Bola je sjedio ispred mene, a Kola je bio stisnut između mene i Julienne.

Kad smo 1979. saznali da je Julienne u drugom stanju s našom kćerkom Jemimom, više nismo mogli ostati u putujućoj službi. Juliennina mlađa sestra, koju smo zvali Pépé, doselila se k nama iz Benina. Naša je obitelj i dalje rasla. Dobili smo još dva dječaka: Caleb se rodio 1983, a Silas 1987. Tako smo postali osmeročlana obitelj. Julienne i ja htjeli smo biti dobri roditelji, ali željeli smo, ako je ikako moguće, ostati u punovremenoj službi. Što smo  stoga učinili? Unajmili smo polje i uzgajali manioku, kukuruz i taro. Zatim smo sagradili skromnu kuću u selu Ilogbo-Eremiu.

Julienne i ja propovijedali bismo prijepodne nakon što bismo djecu poslali u školu. Kad bi djeca došla iz škole, uvijek smo bili kod kuće kako bismo svi zajedno jeli. Nakon ručka bismo se malo odmorili, a zatim smo odlazili raditi u polje. Julienne i Pépé na tržnici su prodavale povrće koje smo uzgajali. Svi smo vrlo naporno radili. Srećom, tih smo godina rijetko bili bolesni.

Nikad nismo djecu poticali da steknu visoko obrazovanje. Znali smo da je za pravi uspjeh u životu najvažnije da nam Božje Kraljevstvo bude na prvom mjestu te da razvijamo dobre kršćanske osobine i marljivo radimo. Nastojali smo takve vrijednosti usaditi i u svoju djecu. Proučavao sam Bibliju s njima, te su s vremenom zavoljeli Jehovu, odlučili posvetiti svoj život njegovoj službi i svoju odluku potvrdili krštenjem, što nam je donijelo veliku radost.

Pépé je bila starija nego naša djeca te je prva otišla iz našeg doma. Ranije, kad je došla živjeti s nama, naučio sam je čitati. Premda je bila vrlo slabo obrazovana, usredotočila se na proučavanje Biblije i druge duhovne aktivnosti. Neko je vrijeme služila kao pionirka, a potom se udala za putujućeg nadglednika Mondaya Akinru i pratila ga u njegovoj službi. Sada imaju sina Timothya. Pépé i Monday još uvijek su u punovremenoj službi, a Monday izvršava mnoga odgovorna zaduženja na većim skupovima Jehovinih svjedoka.

Bola je u jednom velikom poduzeću radio kao pomoćnik kuhara. Ubrzo je jedan od direktora zapazio da ima dobre radne navike, da je pouzdan te da ima i druge vrline. S vremenom je dobio odgovoran posao u tom poduzeću. No, što je još važnije, on je dobar muž svojoj divnoj ženi Jane, brižan otac troje djece te odgovoran starješina u jednoj skupštini Jehovinih svjedoka u nigerijskom gradu Lagosu.

Kola je učio za krojača i služio kao pionir. Budući da je dok smo bili u Nigeriji naučio engleski, 1995. pozvan je da služi u Prevodilačkom odjelu u podružnici Jehovinih svjedoka u Beninu. Ondje služi već 13 godina.

Bili smo sretni kad smo čuli da je beninska vlada 23. siječnja 1990. poništila prijašnji dekret kojim je naše djelovanje bilo zabranjeno. Mnoge su se izbjeglice vratile u svoju zemlju. Osim toga u Benin su stigli novi misionari, a i podružnica je ponovno otvorena. Naša se obitelj 1994. vratila u Benin, no Pépé i Bola su sa svojim obiteljima ostali u Nigeriji.

U Beninu sam uspio pronaći posao sa skraćenim radnim vremenom. Zahvaljujući maloj najamnini koju smo dobivali od naše kuće u Nigeriji i Bolinoj velikodušnoj potpori uspjeli smo nedaleko od podružnice sagraditi kuću za nas petero. Jemima je više od šest godina služila kao pionirka, a pritom je radila kao krojačica. Zatim se udala za Kokoua Ahoumenoua. Njih dvoje sada služe u podružnici. Caleb i Silas još završavaju školu. Uz Božju pomoć i suradnju naše obitelji Julienne i ja još uvijek smo u punovremenoj službi — sada već preko 40 godina.

Bog je bogato blagoslovio propovijedanje u Beninu. Kad sam se 1961. krstio, u toj je zemlji 871 Jehovin svjedok propovijedao dobru vijest o Kraljevstvu. One godine kad su me uhitili taj je broj porastao na 2 381. Kad smo se 1994. vratili u Benin, broj Jehovinih svjedoka već se popeo na 3 858 unatoč 14-godišnjoj zabrani. Danas je taj broj više nego dvaput veći — preko 9 000 — a obilježavanju Kristove smrti 2008. prisustvovale su 35 752 osobe.

Ponekad odem na mjesto gdje sam prije više od 30 godina bio uhićen i razmišljam o svemu što se odonda dogodilo. Usrdno zahvaljujem Bogu što je blagoslovio moju obitelj. Nikad nam ništa nije nedostajalo. I još uvijek ljude pozdravljam s “Bonjour!”