Job 14:1-22

14  Čovjek, kojega je žena rodila,+kratka je vijeka+ i pun nemira.+   Kao cvijet niče i odsijeca se,+kao sjena bježi+ i ne ostaje.   Da, na takvoga si otvorio oko svoje,i mene ti na sud vodiš.+   Tko će čistoga izvaditi iz nečistoga?+Nitko!   Ograničen je životni vijek čovjekov,+u tvojoj je vlasti broj mjeseci njegovih,odredbu si za njega donio preko koje ne može prijeći.   Skini s njega pogled svoj da se odmori,+dok ne osjeti radost kao najamnik na kraju radnoga dana svojeg!   Jer i za drvo nade ima.Ako ga se posiječe, opet će potjerati+i bez mladice neće ostati.   Ako mu korijen ostari u zemljii panj njegov u prahu odumre,   potjerat će kad osjeti vodu+i grane će pustiti kao mlada biljka.+ 10  Ali čovjek umre i svladan leži.Kad čovjek zemaljski izdahne, gdje je?+ 11  Vode nestaju iz mora,rijeka otječe i presušuje.+ 12  I čovjek mora leći, i ne ustaje više.+Dok neba ne nestane, neće se probuditi,+niti će se prenuti iz sna svojega.+ 13  O, kad bi me u grob* sklonio,+kad bi me sakrio dok ne prođe gnjev tvoj,kad bi mi rok odredio+ i onda me se sjetio!+ 14  Kad čovjek umre, može li se u život vratiti?+Sve dane vremena koje mi je određeno* čekat ću,+dok ne dođe oslobođenje moje.+ 15  Zazvat ćeš, i ja ću ti se odazvati.+Djelo ruku svojih poželjet ćeš. 16  A sada brojiš korake moje,+ništa ne motriš osim grijeha mojega.+ 17  Zapečaćen je u vreći buntovnički prijestup moj,+i krivnju moju ti ljepilom učvršćuješ. 18  Ali i gora će se urušiti, raspast će se,stijena će se premjestiti s mjesta svojega. 19  I kamenje voda dere,otjecanje njezino ispire prah zemaljski. Tako ti uništavaš nadu čovjeka smrtnog. 20  Nadjačavaš ga zauvijek, te on odlazi,+izobličuješ lice njegovo, te ga otpuštaš. 21  Kad se sinove njegove poštuje, on to ne zna,+kad su prezreni, on nije svjestan toga. 22  Samo će ga tijelo njegovo boljeti dok je živi duša će njegova tugovati dok je u njemu.”

Bilješke

Doslovno: “šeol”.
Doslovno: “prisilnog rada; robovanja”, što je ovdje simbol smrti koja ljude drži u ropstvu.