Na obali velike rijeke Nila, među trskom i šašem, čučala je jedna djevojčica. Oko nje su zujali raznorazni kukci, ali ona nije skidala pogleda s košare koja se malo podalje ljuljuškala na vodi skrivena u trski. Imala je osjećaj da svaka sekunda traje kao vječnost. Ali nije dala da joj išta odvrati pažnju jer je u toj košari ležao njen maleni brat, sam i bespomoćan. Srce joj se paralo pri samoj pomisli na to. Ipak, znala je da su njeni roditelji donijeli dobru odluku, da je to bio jedini način da njen brat preživi.

 Ta je djevojčica pokazala nevjerojatnu hrabrost, ali to je bio tek početak priče. Događaji koji su uslijedili jasno su pokazali da je ta hrabra i odvažna djevojčica već izgradila snažnu vjeru u Boga premda je bila još dijete. Njena vjera oblikovala je čitav njen život. Vodila ju je i tijekom najuzbudljivijeg vremena u povijesti njenog naroda, kad je već zašla u pozne godine. A ta predivna osobina pomogla joj je i kad je kasnije napravila veliku grešku. Tko je bila ta hrabra i vjerna žena? Što možemo naučiti od nje?

 Biblijski izvještaj ne otkriva ime te djevojčice, ali nije teško dokučiti tko je ona. Bila je to Mirjam, najstarije dijete Amrama i Jokebede, Hebreja koji su bili robovi u Egiptu (4. Mojsijeva 26:59). Njen maleni brat kasnije je dobio ime Mojsije. Mirjam je imala još jednog brata – Arona. On je u to vrijeme imao oko tri godine. Iako nigdje ne piše koliko je godina imala Mirjam, čini se logičnim zaključiti da joj nije bilo više od 10 godina.

 Mirjam je odrastala u teškom vremenu. Egipćani su njene sunarodnjake Hebreje smatrali velikom prijetnjom, pa su ih okrutno tlačili i prisiljavali na ropski rad. Unatoč tome Hebreja je bilo sve više. U silnom strahu da ti robovi ne postanu moćniji od njih, egipatski je faraon izdao okrutnu zapovijed. Naredio je da se svako muško novorođenče Hebreja ubije prilikom poroda. No dvije hrabre hebrejske primalje, Šifra i Pua, oglušile su se na tu zapovijed i ostavljale su mušku djecu na životu. Mirjam je vjerojatno znala kako su veliku vjeru pokazale te dvije žene (2. Mojsijeva 1:8–22).

 Mirjam je snažnu vjeru mogla zapaziti i kod svojih roditelja. Kad im se rodilo najmlađe dijete, Amram i Jokebeda skrivali su ga prva tri mjeseca života. Nisu dopustili da im faraonova okrutna naredba utjera strah u kosti i da zbog toga ostanu bez svog voljenog sina (Hebrejima 11:23). Ali nije bilo lako skrivati novorođenče. Zato su morali donijeti neopisivo bolnu odluku. Odlučili su ostaviti svoje dijete na obali Nila, nadajući se da će ga ondje pronaći netko tko mu neće nauditi, nego će ga odvesti na sigurno i brinuti se za njega. Jokebeda se nesumnjivo usrdno molila dok je za svog malog sina izrađivala košaru od papirusove trske i premazivala je smolom kako u nju ne bi prodrla voda. A možemo samo zamisliti kako su gorljive bile njene molitve kad je tu košaru u kojoj je ležao njen sinčić položila u trsku na obali rijeke. Moguće je da je upravo ona rekla Mirjam da ostane ondje i gleda što će se dogoditi (2. Mojsijeva 2:1–4).

 I tako je Mirjam stajala pored rijeke i strpljivo čekala. Nakon nekog vremena zapazila je neke žene kako silaze prema obali. To nisu bile obične Egipćanke, nego faraonova kći i njene sluškinje. Došle su se okupati u Nilu. Kad ih je Mirjam ugledala, srce joj se steglo. Mora da joj se u tom trenutku srušila svaka nada jer je izgledalo nemoguće da faraonova vlastita kći zanemari zapovijed svog oca i spasi hebrejsko dijete. Nema sumnje da se u tom trenutku Mirjam molila gorljivije nego ikad dotad.

 Kad je faraonova kći sišla do Nila, u trski je ugledala košaru pa je poslala svoju robinju da je donese. Što se potom dogodilo? Biblija kaže da je faraonova kći otvorila košaru i vidjela da je u njoj dijete, “dječak koji je plakao”. Odmah joj je bilo jasno da neka Hebrejka pokušava spasiti život svom djetetu. No suze na licu tog prekrasnog dječačića dirnule su je u srce i ona se sažalila na njega (2. Mojsijeva 2:5, 6). Mirjam je bez daha promatrala što se događa. Nijedna sitnica nije promaknula njenom budnom oku. Kad je na licu faraonove kćeri zapazila suosjećanje, znala je da istog trena mora nešto poduzeti, da je došao čas da pokaže svoju vjeru u Jehovu. Skupila je hrabrosti te prišla faraonovoj kćeri i njenim sluškinjama.

 Ne možemo znati što bi se inače dogodilo hebrejskoj robinji koja bi se usudila prići i obratiti egipatskoj princezi. No Mirjam očito nije previše marila za to. Čim je došla do faraonove kćeri, otvoreno ju je upitala: “Hoćeš li da idem i pozovem ti dojilju Hebrejku da ti doji dijete?” Bilo je to jako mudro pitanje. Faraonova kći znala je da ne može dojiti dijete. Možda je zaključila da bi bilo puno bolje da dijete doji neka žena iz njegovog naroda pa da ga ona uzme k sebi kad poraste te ga potom usvoji kao svog sina, odgaja ga i školuje. Mirjam je sigurno bila presretna kad joj je princeza kratko i jasno rekla: “Idi!” (2. Mojsijeva 2:7, 8).

 Trčala je brzo koliko su je noge nosile. Jedva je čekala javiti divnu vijest svojim roditeljima, koji su nesumnjivo bili izvan sebe od brige. Možemo zamisliti malu Mirjam kako ozarena lica ushićeno prepričava mami sve što se zbilo. Jokebeda je bila uvjerena da iza toga stoji Jehova. Zato je odmah zajedno s Mirjam pošla k faraonovoj kćeri. Teško da možemo i pojmiti koliko je silnu radost i olakšanje osjetila kad joj je princeza naredila: “Uzmi ovo dijete sa sobom i doji mi ga.” Zacijelo joj je trebalo puno snage da suspregne snažne osjećaje koji su je preplavili (2. Mojsijeva 2:9).

 Mirjam je tog dana naučila puno o svom Bogu, Jehovi. Naučila je da se on brine za svoje sluge i da sluša njihove molitve. Naučila je i da hrabrost i vjera nisu svojstveni samo odraslima ili muškarcima. Jehova uslišava sve svoje vjerne sluge (Psalam 65:2). Dobro je da svi mi – i mladi i stari, i muškarci i žene – imamo to na umu jer i mi danas živimo u teškom vremenu.

 Jokebeda je bila presretna što može dojiti sina i brinuti se za njega. A Mirjam je jako zavoljela svog brata koji možda ne bi bio živ da nije bilo nje. Možda mu je baš ona pomagala da nauči govoriti i veselila se kad je prvi put izgovorio ime svog Boga, Jehove. No vrijeme je brzo prolazilo. Dijete je poraslo i došao je čas da ga odvedu faraonovoj kćeri (2. Mojsijeva 2:10). Mora da je taj rastanak bio bolan za čitavu obitelj. Mirjam je zasigurno često razmišljala o svom najmlađem bratu, kojem je faraonova kći dala ime Mojsije. Vjerojatno se pitala kakav će biti kad odraste i hoće li, unatoč tome što živi na egipatskom dvoru, i dalje voljeti Jehovu.

 S vremenom je dobila odgovor na sva svoja pitanja. Nesumnjivo je bila ponosna kad je saznala da je njen brat odlučio služiti svom Bogu i da nije htio iskoristiti sve što mu je pružao život na faraonovom dvoru. Kad je Mojsije imao 40 godina, stao je u obranu svog naroda. Ubio je Egipćanina koji je zlostavljao jednog Hebreja. No da bi sačuvao živu glavu, pobjegao je iz Egipta (2. Mojsijeva 2:11–15; Djela apostolska 7:23–29; Hebrejima 11:24–26).

 Narednih 40 godina Mojsije je živio u dalekom Midjanu i ondje čuvao ovce (2. Mojsijeva 3:1; Djela apostolska 7:29, 30). Moguće je da Mirjam cijelo to vrijeme nije čula ni glasa o svom bratu. Godine su prolazile i Mirjam je ostarjela. Vidjela je kako njen narod iz dana u dan sve više pati, no strpljivo je čekala izbavljenje.

 Mirjam je izgleda imala preko 80 godina kad se Mojsije po Božjem nalogu vratio u Egipat. Naime, Bog ga je poslao da izbavi njegov narod. Postavio je njenog brata Arona da govori u Mojsijevo ime, pa su Mojsije i Aron zajedno otišli k faraonu i zatražili od njega da pusti Božji narod. Mirjam je dala sve od sebe da ih podupre i ohrabri nakon što ih je faraon s podsmijehom otjerao. Mojsije i Aron više su puta dolazili pred faraona s istom molbom, a Jehova je na Egipćane slao nevolju za nevoljom ne bi li ga naveo da se predomisli. No faraon je tvrdoglavo ostao pri svome. Kad je Egipćane snašla deseta nevolja – smrt svih egipatskih prvorođenaca – došlo je vrijeme da Izraelci izađu iz Egipta. Mirjam je sigurno neumorno pomagala svojim sunarodnjacima koji su pod Mojsijevim vodstvom krenuli iz Egipta (2. Mojsijeva 4:14–16, 27–31; 7:1–12:51).

 Na putu iz Egipta izraelski se narod našao zarobljen između Crvenog mora i egipatske vojske. Mojsije je tada stao na obalu i podignuo štap, a more se razdvojilo! Mirjam vjerojatno nikad nije zaboravila taj veličanstveni prizor. Dok je Mojsije vodio narod preko suhog morskog dna, zacijelo je razmišljala o tome kako služi Bogu kojem ništa nije nemoguće, koji može ispuniti svako obećanje. Zahvaljujući tome njena vjera u Jehovu bila je jača nego ikad prije (2. Mojsijeva 14:1–31).

 Kad je narod sigurno prešao na drugu stranu, more se svom silinom sručilo na faraona i njegovu vojsku. Mirjam se tada uvjerila da je Jehova jači i od najjače vojske na svijetu. Taj je događaj potaknuo Izraelce da Jehovi zapjevaju pjesmu. I Mirjam i druge žene pridružile su se muškarcima u toj pjesmi, pa su zapjevale: “Pjevajte Jehovi, jer se silno proslavio. Konja s konjanikom u more je bacio” (2. Mojsijeva 15:20, 21; Psalam 136:15).

 To je bio nezaboravan događaj, nešto najupečatljivije što je doživjela u životu. Biblija je upravo u tom trenutku, nakon prelaska Crvenog mora, naziva proročicom. Mirjam je prva žena za koju Božja Riječ kaže da je proročica. Ona je bila jedna od malobrojnih žena koje su imale čast služiti Jehovi na taj poseban način (Suci 4:4; 2. Kraljevima 22:14; Izaija 8:3; Luka 2:36).

 Biblija nas tako podsjeća da nas Jehova promatra i zapaža sve što činimo za njega, koliko god to bilo neznatno. On vidi našu strpljivost i našu želju da ga hvalimo i zato jedva čeka da nas nagradi. Svi mi – bili mladi ili stari, muškarci ili žene – možemo na razne načine pokazati svoju vjeru u Jehovu. Njega to raduje, a možemo biti posve sigurni da on nikad neće zaboraviti vjeru koju pokazujemo i da će je rado nagraditi (Hebrejima 6:10; 11:6). Nije li to izvrstan razlog da se ugledamo na Mirjam?

 Posebne službe i istaknut položaj donose puno blagoslova, ali i mnoge opasnosti. Kad su Izraelci bili oslobođeni iz ropstva, Mirjam je nesumnjivo bila najpoznatija žena u narodu. Je li joj to udarilo u glavu? Je li zbog toga postala ohola i častohlepna? (Mudre izreke 16:18). Nažalost, upala je u tu zamku.

 Nekoliko mjeseci nakon izlaska iz Egipta u izraelski je tabor stigao Mojsijev tast Jitro, a s njim i njegova kći Sipora, s kojom se Mojsije oženio tijekom 40-godišnjeg boravka u Midjanu i s kojom je imao dva sina. Sipora je ranije sa sinovima bila otišla posjetiti svog oca Jitra, a sada je on nju i svoje unuke dopratio u izraelski tabor (2. Mojsijeva 18:1–5). Njihov je dolazak sigurno izazvao znatiželju čitavog naroda. Mnogi su, po svoj prilici, žarko željeli vidjeti ženu svog vođe, čovjeka kojeg je Bog izabrao da ih izvede iz Egipta.

 Da li se i Mirjam radovala Siporinu dolasku? U početku vjerojatno jest. No čini se da je s vremenom pokleknula pred ponosom. Možda se osjećala ugroženo jer je mislila da će je Sipora zasjeniti u očima naroda. Bilo kako bilo, Mirjam i Aron počeli su prigovarati. A kako to obično biva, njihovo je prigovaranje vrlo brzo postalo zlobno i pakosno. Najprije su se okomili na Siporu jer im nije bilo pravo što nije Izraelka, nego Kušanka a. No otišli su i korak dalje – počeli su gunđati protiv samog Mojsija. Žalili su se: “Zar Jehova govori samo preko Mojsija? Ne govori li i preko nas?” (4. Mojsijeva 12:1, 2).

 Riječi koje su Mirjam i Aron izgovorili nisu bile bezazlene. One su otkrile da su se u njihovom srcu počeli razvijati vrlo opasni stavovi. Mirjam i Aron nisu bili zadovoljni načinom na koji je Jehova koristio Mojsija i željeli su dobiti veći položaj i utjecaj u narodu. Jesu li prigovarali zato što je Mojsije bio drzak vođa kojemu je moć udarila u glavu? Ruku na srce, Mojsije je imao svojih mana, ali oholost i častoljubivost nisu bile među njima. U biblijskom izvještaju piše: “Mojsije je bio vrlo krotak čovjek, najkrotkiji od svih ljudi na zemlji.” Što god bio razlog njihovom nezadovoljstvu, Mirjam i Aron postupili su potpuno neispravno i zbog toga su se našli u velikoj opasnosti. U izvještaju stoji: “Jehova je to slušao” (4. Mojsijeva 12:2, 3).

 Jehova je odmah rekao Mojsiju, Aronu i Mirjam da dođu do šatora sastanka. Tada se s neba spustio stup od oblaka, koji je predočavao Jehovinu prisutnost, i stao na ulaz u šator. A onda je Jehova progovorio. Prekorio je Mirjam i Arona i podsjetio ih na poseban odnos koji ima s Mojsijem te im rekao da je upravo njemu povjerio svoj narod na brigu. Upitao ih je: “Kako se onda niste bojali govoriti protiv sluge mojega, protiv Mojsija?” Mora da su Mirjam i Aron drhtali od straha dok je Jehova govorio. Postalo im je jasno što su učinili. Nepoštovanje prema Mojsiju u Jehovinim je očima bilo isto kao da su pokazali nepoštovanje prema njemu samom (4. Mojsijeva 12:4–8).

 Mirjam je očigledno bila kolovođa te je svog mlađeg brata navela da se s njom usprotivi Mojsijevoj ženi. To bi mogao biti razlog zašto je Jehova kaznio Mirjam, a Arona nije. Kaznio ju je tako što je prouzročio da joj se na cijelom tijelu pojavi guba. Zbog te zastrašujuće bolesti koža joj je postala “bijela kao snijeg”. Aron se odmah ponizio pred Mojsijem i preklinjao ga da se zauzme za njih, govoreći: “Molim te, ne uzimaj nam za grijeh tu ludost koju smo počinili!” Mojsijeva krotkost i u toj je situaciji izašla na vidjelo. On je zavapio k Jehovi: “O, Bože, molim te, daj da ozdravi!” (4. Mojsijeva 12:9–13). Mojsijeva i Aronova reakcija pokazuje koliko su voljeli svoju sestru unatoč njenim manama.

 Jehova je bio milosrdan. Izliječio je Mirjam jer se pokajala za svoje loše postupke. No tražio je da sedam dana provede izvan izraelskog tabora, odvojena od naroda. Mirjam se sigurno osjećala jako posramljeno dok su je njeni sunarodnjaci pogledom pratili iz tabora. Trebalo joj je puno poniznosti da posluša Jehovin nalog. Ali njena vjera ju je spasila. Ona je znala da je njen Otac, Jehova, pravedan i da je ukorava iz ljubavi. Zato ga je tako spremno i poslušala. Sedam je dana provela sama izvan tabora, a Izraelci su je utaboreni čekali. Mirjam se na koncu ponizno vratila u tabor i tako još jednom pokazala jaku vjeru (4. Mojsijeva 12:14, 15).

 Jehova ukorava one koje voli (Hebrejima 12:5, 6). Toliko je volio Mirjam da nije mogao zatvoriti oči pred njenim ponosom. Ukor koji joj je namijenio bio je bolan, ali bilo je to za njeno dobro. Budući da je ponizno prihvatila ukor, ponovno je bila u Božjoj milosti. Mirjam je živjela gotovo do samog kraja izraelskog putovanja po pustinji. Umrla je u Kadešu, u pustinji Zinu, kad je imala otprilike 130 godina b (4. Mojsijeva 20:1). Nekoliko stoljeća kasnije Jehova joj je iskazao čast zato što mu je vjerno služila. Naime, preko svog proroka Miheja podsjetio je narod: “Iz kuće ropske otkupio sam te. Poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjam” (Mihej 6:4).

 Svi mi možemo puno naučiti od Mirjam. Trebamo štititi bespomoćne i odvažno se zauzimati za ono što je ispravno, kao što je ona činila dok je još bila dijete (Jakov 1:27). Trebamo radosno objavljivati drugima Božju poruku (Rimljanima 10:15). Trebamo se boriti protiv ljubomore i ogorčenosti, osobina koje nam mogu zatrovati srce (Mudre izreke 14:30). I na koncu, trebamo ponizno prihvatiti ukor od Jehove (Hebrejima 12:5). Budemo li činili sve to, i mi ćemo poput Mirjam izgraditi snažnu vjeru u Boga.