Idi na sadržaj

Za što su se u drevno doba koristili pečati?

Pečati su bili mali predmeti s urezanim reljefnim znakom koji se mogao otisnuti, i to obično na glini ili vosku. Izrađivali su se u raznim oblicima, primjerice u obliku stošca, kocke ili valjka, a ponekad čak i u obliku životinjske glave. Otisak pečata služio je kao potvrda da nekome nešto pripada i koristio se za ovjeravanje dokumenata. Osim toga, njima su se zatvarale torbe te vrata i ulazi u grobove.

Valjkasti pečat koji perzijskog kralja Darija I. prikazuje u lovu i otisak tog pečata na glini

Pečati su se izrađivali od različitih materijala, naprimjer kostiju, vapnenca, metala, poludragog kamenja ili drva. Ponekad bi se na pečat urezalo ime vlasnika i njegovog oca. Na nekim pečatima nalazila se i titula vlasnika.

Ako je želio potvrditi vjerodostojnost nekog dokumenta, vlasnik pečata pritisnuo bi ga na glinu, vosak i slične tvari koje su se nalazile na samom dokumentu (Job 38:14). Kad bi se otisak stvrdnuo, sprečavao je neovlašteno otvaranje dokumenta.

Pečat kao znak ovlaštenja

Čovjek je svoj pečat mogao dati nekoj drugoj osobi i tako je ovlastiti da ga zastupa. Naprimjer, egipatski faraon dao je svoj pečat Josipu, sinu patrijarha Jakova. Josip je bio rob u Egiptu, a kasnije je nepravedno završio u zatvoru. No faraon ga je s vremenom pustio na slobodu i postavio ga na visok položaj, te je Josip postao upravitelj cijelog Egipta. Biblija kaže: “Faraon je skinuo pečatnjak s ruke svoje i stavio ga Josipu na ruku” (1. Mojsijeva 41:42). Budući da je pečatnjak zapravo bio službeni pečat, Josip je dobio ovlaštenje da izvrši svoj važan zadatak.

Izebela, kraljica drevnog Izraela, poslužila se pečatom svog muža, kralja Ahaba, kad je skovala urotu kako bi ubila Nabota. U muževo je ime napisala pisma i poslala ih nekim starješinama te od njih zatražila da optuže nedužnog Nabota da je prokleo Boga. Pisma je zapečatila kraljevim pečatom i ostvarila svoje zle namjere (1. Kraljevima 21:5-14).

Perzijski kralj Ahasver pečatnjakom je potvrdio svoje naredbe (Estera 3:10, 12).

Biblijski pisac Nehemija rekao je da su se izraelski knezovi, leviti i svećenici obavezali držati pisanu zakletvu tako što su je ovjerili svojim pečatima (Nehemija 1:1; 9:38).

Biblija na dva mjesta spominje da su se pečati koristili kao zaštita da se ne otvaraju ulazi. Kad je prorok Danijel bio bačen u lavlju jamu, “donijeli su kamen i stavili ga na otvor jame”. Potom ga je kralj Darije, vladar Medije i Perzije, “zapečatio pečatnjakom svojim i pečatnjakom velikaša svojih, da se u Danijelovu slučaju više ništa ne može promijeniti” (Danijel 6:17).

Kad je tijelo Isusa Krista bilo stavljeno u grob, njegovi su neprijatelji “osigurali grob tako što su zapečatili kamen” kojim je bio zatvoren ulaz (Matej 27:66). Ako je bila riječ o službenom pečatu rimskih vlasti, onda je “pečat na glini ili vosku bio utisnut na mjesto gdje se kamen spaja s ulazom u grob”, kaže David Turner, tumač Matejevog evanđelja.

Budući da drevni pečati mogu otkriti puno toga o prošlosti, oni privlače veliku pažnju arheologa i povjesničara. Ustvari, sigilografija, znanost koja proučava pečate, tretira se kao važna znanstvena disciplina.