Idi na sadržaj

Što Biblija kaže o davanju desetine?

U drevno doba Izraelci su u sklopu službe Bogu morali prilagati desetinu svojih godišnjih prihoda. Bog im je rekao: “Odvajaj desetinu od svega uroda sjemena svojega, što ga svake godine donosi polje tvoje” (5. Mojsijeva 14:22).

Zapovijed o davanju desetine bila je dio Mojsijevog zakona, koji je Bog dao izraelskom narodu. Kršćani nisu pod Mojsijevim zakonom, pa stoga nisu dužni davati desetinu (Kološanima 2:13, 14). No svaki kršćanin treba davati priloge “kako je odlučio u srcu, ne nevoljko ili na silu, jer Bog ljubi vesela darovatelja” (2. Korinćanima 9:7).

 Davanje desetine u Bibliji (“Stari zavjet”)

U dijelu Biblije koji se obično naziva Stari zavjet davanje desetine spominje se više puta. Većinom se spominje u povezanosti s Mojsijevim zakonom, koji je Bog dao Izraelcima preko Mojsija. Međutim, spominje se i u nekim izvještajima koji govore o razdoblju prije Mojsijevog zakona.

Prije Mojsijevog zakona

Prvi čovjek za kojeg se kaže da je dao desetinu bio je Abram (Abraham) (1. Mojsijeva 14:18–20; Hebrejima 7:4). Po svemu sudeći, ta desetina bila je jednokratni dar koji je Abraham dao kralju Šalema, koji je ujedno bio svećenik. Biblija nigdje ne spominje da su Abraham ili njegova djeca ikad poslije dali desetinu.

Drugi čovjek za kojeg Biblija kaže da je dao desetinu bio je Abrahamov unuk Jakov. On je obećao Bogu davati desetinu svega što bude dobivao ako ga on blagoslovi (1. Mojsijeva 28:20–22). Neki bibličari smatraju da je Jakov tu desetinu dao u obliku životinjskih žrtava. Iako se Jakov zavjetom obavezao na davanje desetine, njegova obitelj nije to bila dužna činiti.

Pod Mojsijevim zakonom

Izraelci su trebali davati desetinu i tako podupirati svoje vjerske aktivnosti.

  • Od desetina su se financirali vjerski službenici – leviti i svećenici, koji su dolazili iz Levijevog plemena – koji nisu imali vlastitu zemlju (4. Mojsijeva 18:20, 21). Leviti su dobivali desetine od naroda, a zatim su svećenicima davali “desetinu od desetine”, i to najbolje što su imali (4. Mojsijeva 18:26–29).

  • Po svemu sudeći, bila je propisana još jedna godišnja desetina, koja je koristila i pripadnicima Levijevog plemena i ostalim Izraelcima (5. Mojsijeva 14:22, 23). Nju su koristile izraelske obitelji tijekom posebnih blagdana, a u određenim godinama dijelila se siromašnima za hranu (5. Mojsijeva 14:28, 29; 26:12).

Kako se desetina računala? Izraelci su svake godine odvajali desetinu svog uroda (3. Mojsijeva 27:30). Ako su umjesto uroda odlučili dati novac, na vrijednost desetine uroda morali su dodati 20 posto (3. Mojsijeva 27:31). Osim toga, bilo im je zapovjeđeno davati desetinu “od krupne ili sitne stoke” (3. Mojsijeva 27:32).

Da bi odredili desetinu od stoke, Izraelci bi izdvojili svaku desetu životinju koja bi izašla iz tora. Zakon je branio Izraelcima da pregledavaju ili mijenjaju izdvojene životinje, a nisu ih ni smjeli prodati za novac (3. Mojsijeva 27:32, 33). Međutim, druga desetina koja se koristila tijekom godišnjih blagdana mogla se prodati za novac. To je išlo na ruku Izraelcima koji su morali prevaliti dalek put da bi došli na proslavu tih blagdana (5. Mojsijeva 14:25, 26).

Kad su Izraelci davali desetine? Činili su to svake godine (5. Mojsijeva 14:22). No svaka sedma godina bila je iznimka. Ta je godina bila godina počinka tijekom koje Izraelci nisu obrađivali zemlju (3. Mojsijeva 25:4, 5). Zbog posebnih okolnosti te se godine nije ubirala desetina. Svake treće i šeste godine (u ciklusu od sedam) Izraelci su drugu desetinu dijelili sa siromašnima te s pripadnicima Levijevog plemena (5. Mojsijeva 14:28, 29).

Koja je bila kazna ako netko ne bi dao desetinu? Mojsijev zakon nije propisivao kaznu za nedavanje desetine. Davanje desetine bila je moralna obaveza. Izraelci su pred Bogom trebali izjaviti da su dali desetinu i zamoliti Boga da ih zbog toga blagoslovi (5. Mojsijeva 26:12–15). Ako netko ne bi dao desetinu, Bog bi smatrao da ga time potkrada (Malahija 3:8, 9).

Je li desetina bila pretežak teret za narod? Nije. Bog je Izraelcima obećao da će ih bogato blagosloviti budu li mu davali desetinu i da im ništa neće nedostajati (Malahija 3:10). No kad je narod prestao davati desetinu, to ga je skupo koštalo. Izgubio je Božji blagoslov, a svećenici i leviti nisu mogli vršiti svoju službu jer su se morali sami brinuti za svoje potrebe (Nehemija 13:10; Malahija 3:7).

 Davanje desetine u Bibliji (“Novi zavjet”)

Dok je Isus živio na Zemlji, Božji sluge bili su dužni davati desetinu. No to je prestalo vrijediti nakon Isusove smrti.

U Isusovo vrijeme

U dijelu Biblije koji se obično naziva Novi zavjet otkrivamo da su Izraelci davali desetinu i dok je Isus bio na Zemlji. On je potvrdio da su dužni davati desetinu, ali osudio je vjerske vođe koji su pomno pazili da daju desetinu, ali su zanemarili “ono što je važnije u Zakonu: pravdu, milosrđe i vjernost” (Matej 23:23).

Nakon Isusove smrti

Nakon Isusove smrti odredba o davanju desetine prestala je vrijediti. Isusova žrtvena smrt ukinula je Mojsijev zakon, pa tako i zapovijed o ubiranju desetine (Hebrejima 7:5, 18; Efežanima 2:13–15; Kološanima 2:13, 14).